Državni vrh Republike Hrvatske sudjelovao je u ponedjeljak 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska na proslavi Dana antifašističke borbe te je na taj način dao iznimnu društvenu i političku važnost desetljećima ustaljenoj interpretaciji jednoga povijesnoga momenta koji nije lišen barem stručnih i znanstvenih osporavanja. Sama proslava toga dana, htio to tko priznati ili ne, od početka detuđmanizacije, a tako je bilo i ove godine, služi produbljivanju podjela u hrvatskom društvu jer je opet izrečeno više stajališta koja kroz prizmu povijesti o sadašnjosti govore često je falsificirajući i ideologizirajući s ciljem zaštite jednoga oblika totalitarizma i njegovih protagonista. Ne bi li baš o ovogodišnjem Danu državnosti, koji se 20. put slavi nakon što je pobjedom u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja" Republika Hrvatska osigurala svoj opstanak, trebalo preispitati postoje li danas, 20 godina nakon obrane RH - a što je stvarni temelj današnje RH - još uvijek razlozi da se kao državni praznik slavi Dan antifašističke borbe?

Ako današnja Hrvatska imalo drži do svoje državnosti, onda će se već o ovogodišnjem Danu državnosti sjetiti svojih stvarnih temelja, a Drugi svjetski rat prepustiti povijesti. Nije li i u tom kontekstu nužno preispitati postojanje i smisao Dana antifašističke borbe?

Naime, mudro je pod vodstvom prvoga hrvatskoga predsjednika izbjegnuto da se toga dana slavi događanje, koje neki osporavaju i koje vjerojatno ne bi moglo podnijeti znanstvenu kritičku povjesničarsku provjeru, pa je službeni državni praznik dobio naziv Dan antifašističke borbe. Mudro je također da je u vremenima kad nije bio siguran opstanak samostalne Republike Hrvatske uveden taj dan kao državni praznik jer je to bilo u službi nacionalne pomirbe i jer je to bilo u službi davanja važnosti i toj realnoj povijesnoj komponenti hrvatskoga naroda, jer nakon pretjeranih povlastica ignoriranje te komponente sigurno bi stvaralo nove neprijatelje samostalne Hrvatske. Obranom Hrvatske koja je krvavo plaćena mnogim životima hrvatskih vojnika i civila, patnjama mnogih ljudi i strahovitim štetama, postavljen je stvarni temelj moderne Republike Hrvatske, stvoreni su preduvjeti za razvitak ne samo samostalne, nego i stvarno slobodne, demokratske i prosperitetne europske hrvatske države te je nastalo potpuno novo doba u povijesti hrvatske državnosti. Prava hrvatska demokratska vlast (a za to nije dovoljno da neka grupa dođe na vlast demokratski na izborima) treba apsolutno principijelno osuđivati i jednako tretirati sve totalitarizme, sve zločine i sve zločince, kao i sve žrtve bez obzira na kojoj strani ili bez svrstavanja pale, te na taj način stvarno osloboditi sadašnje naraštaje od svih podjela i sukoba koji su u Hrvatskoj i bivšoj državi postojali prije Domovinskoga rata.

U prilog preispitivanja postojanja Dana antifašističke borbe kao državnoga praznika govori i podatak da u sadašnjim naraštajima stanovništva Hrvatske nema živih ni jedan posto građana koji su bili u II. svjetskom ratu u borbama na jednoj ili drugoj strani. Štoviše u Hrvatskoj pobjednici nad nacizmom i fašizmom likvidirali su sve koji su se borili na drugoj strani, a koje su dohvatili, kao i mnoge druge potpuno nevine antifašiste, jer su antifašističku borbu okaljali komunističkom revolucijom za najgrublje nasilno osvajanje vlasti. Od pobjede nad nacizmom i fašizmom – koja je povijesno iznimno važna i koju treba pamtiti poput velikih povijesnih obrana Europe od različitih osvajača – prošlo je više od 70 godina i u stariju dob ulaze već ljudi koji su u godini pobjede tek rođeni, a to su ljudi, kao i svi kasniji naraštaji, koji nemaju više nikakve stvarne veze s povijesnim nacizmom ili fašizmom.

Razmatranje pitanja treba li Dan antifašističke borbe slaviti kao državni praznik aktualizira i činjenica da se u Hrvatskoj, koja je stvarno većinom svojega stanovništva bila antifašistička, nakon 2000. godine pod antifašizmom skriva komunizam, koji je, osim što je bio antifašistički, bio i nenaravni totalitarni, revolucionarni, antihumani poredak. Favoriziranje antifašizma u Hrvatskoj uvelike je umjetno stvorena i podržavana magla iza koje se čuvaju povlastice te su u liberale presvučeni komunisti, njihovi sluge, potomci i simpatizeri iznova okupirali gotovo sve društveno relevantne položaje i još jednom učinili svojevrsnim građanima drugoga reda gotovo sve koji ne misle kao oni te ne prestaju iscrpljivati na sve načine hrvatsku državu. Kad bi se novac koji su skrivene komunističke snage utrošile za insceniranje najrazličitijih manifestacija nacizma i fašizma, poput kukastoga križa na stadionu Poljudu, utrošio za izgradnju potrebnih dječjih vrtića, vjerojatno bi sva djeca u Hrvatskoj imala osigurano mjesto u vrtiću.

Analizira li se hrvatsko europsko okruženje, ne postoji država koja bi među svojim državnim praznicima imala onaj u spomen na antifašističku borbu, a mnoge od tih zemalja razvile su demokraciju o kojoj hrvatski narod i hrvatsko društvo još uvijek tek mogu sanjati. Štoviše u političkom žargonu gotovo ne postoji ni pojam "antifašizam" jer te države žive sadašnjost, jer očito ne daju maha pa nemaju organizirane tzv. antifašiste koji bi poput onih u Hrvatskoj nijekali komunističke zločine i koji bi poput onih u Hrvatskoj megalomanski napuhivali žrtve koje su počinili zločinci na drugim stranama. Vrijeme je da se zaustavi manipulacija odnosom prvoga hrvatskoga predsjednika prema tzv. antifašistima i da se sadašnje naraštaje, osobito one koji su rođeni ili odrasli u samostalnoj Hrvatskoj, prestane inficirati komunizmom, nacizmom i fašizmom. Ako današnja Hrvatska imalo drži do svoje državnosti, onda će se već o ovogodišnjem Danu državnosti sjetiti svojih stvarnih temelja, a Drugi svjetski rat prepustiti povijesti. Nije li i u tom kontekstu nužno preispitati postojanje i smisao Dana antifašističke borbe?