Pred zgradom u centru Zagreba susrećem dvije Nepalke. S mobitela čitaju lozinku za otvaranje vrata. “Idemo na isto mjesto”, velim im kad me počnu sumnjičavo pogledavati zašto stojim iza njih. Par minuta traje iščitavanje brojeva koje trebaju utipkati. Znakovi, kao i pismo koje koriste, drugačiji su. Strpljivo pokušavaju. Sitne su rastom, ali čvrste građe. Ne mogu ocijeniti koliko imaju godina: po sjajnoj kosi i brzim pokretima rekla bih 30, po koži na rukama i licu preko 50. Tko zna kako se stari u toj zemlji i kako se uopće stari kad je život prema tebi tako grub.

Do lifta se već osmjehujemo. “Lady, do you have a job for us?”, pitaju me. Radile su na obali, tamo su čistile, a kako je sezona gotova više nemaju poslodavca. Neugodno mi je što me oslovljavaju s lady. Žao mi je, kažem, nemam posla za vas. Nema problema, kažu, pokušale su. Iz lifta brzo ulaze u hostel i odlaze u svoje sobe. Hodnici su besprijekorno čisti, iz zajedničke se kuhinje širi miris začina koje ne prepoznajem. Prepoznajem stubiše i kat: tu je prije deset godina živjela moja prijateljica Nataša. Ona je odselila u Singapur, na kat su došli Nepalci. Ni ne okreneš se, svijet se okrene naglavačke.

Nepalci treći najbrojniji Dočekuje me Sunil Bam, dopredsjednik udruge Nepalaca. U Hrvatskoj je, prema podacima MUP-a do prošlog mjeseca izdano 20.899 radnih dozvola za državljane Nepala. To je kao jedan Solin, dva Imotska ili četiri Kraljevice. Po brojnosti su se popeli na treće mjesto stranih radnika, nakon onih iz Bosne i Srbije. Sunil Bam doselio je iz Nepala prije četiri godine; bio je tamo učitelj u školi. Radio je u Lici na poljoprivrednom gospodarstvu, tamo se nauživao zime kakvu ne poznaje. Drugo mu je radno mjesto bilo u osječkoj Dravi International, čije su tone plastičnog otpada ove jeseni izazvale ekološku katastrofu.

Požar u tvrtki Zvonka Bede otkrio je da je čak 130 radnika iz Nepala živjelo u kontejnerskom naselju u krugu tvornice. Sunil sad u Zagrebu radi u nepalskom restoranu. “Najveći je problem što izdavanje radne dozvole traje predugo. Prijavimo se pa dugo čekamo, tri ili četiri mjeseca. Za vizu čekamo također najmanje tri mjeseca. U Nepalu nema hrvatskog veleposlanstva, pa moramo ići u Indiju. Sve to košta. Treba platiti i naknadu agenciji, pa kupiti avionsku kartu. Ukupno morate uložiti bar tri do četiri tisuće eura.” Dugotrajnost procesa razlog je zašto mnogi završe deportirani s aerodroma. “Najviše je sezonskih radnika. Slete na aerodrom pa im policija kaže da je njihova dozvola već otkazana. Deportiraju ih. Iako je to greška agencije, sve plaćaju moji sunarodnjaci koji su već uložili ozbiljan novac”, opisuje Sunil.

Zlatna šansa u Hrvatskoj Na nepalskim stranicama za zapošljavanje, agencije i dalje nude posao u Hrvatskoj. Na jednoj, uz Kuvajt, Maleziju, Ujedinjene Arapske Emirate, Maltu i Rumunjsku, dva su aktivna oglasa hrvatskih agencija za posredovanje. Traži se 178 radnika, za poslove stolara, električara, tvorničkih radnika, pomoćnika u kuhinji, zidara, metaloprerađivača, stolara, keramičara, skladištara. “Ovo je vaša zlatna šansa”, piše u oglasu za Hrvatsku. A zlatna prilika izgleda ovako: plaće su od 600 do 800 eura, jednokratna provizija agenciji varira od 170 do 500 eura. Jedna od tih hrvatskih agencija za posredovanje osnovana je 2021., već je iduću godinu zaključila s više od 112.000 eura čiste dobiti.

Oglasi navode da kandidati moraju biti “fizički i psihički u formi” te dobro govoriti engleski jezik. Upravo je komunikacija jedan od većih problema, potvrđuje Sunil. “U gradovima i hotelskim poduzećima šefovi govore engleski i sporazumijevanje je lakše. Ali u ruralnim krajevima je izuzetno teško. Mještani ne govore dobro engleski, pa je nerazumijevanje ogromno. Šef Hrvat na lošem engleskom kaže Nepalcu da nešto napravi, moj sunarodnjak na svom lošem engleskom krivo shvati što. I onda poslodavac zaključi da Nepalac ne radi dobro, da je nezainteresiran ili lijen.”

Udruga Nepalaca trudi se organizirati nastavu jezika u suradnji s Centrom za mirovne studije. “Sezonci koji rade na obali kao pomoći radnici u kuhinji ili spremačice najviše su izloženi. S krajem sezone poslodavac mu kaže ‘Vaša je obveza gotova, možete ići’. Mnogi Nepalci zovu prijatelje i članove obitelji, pa i našu udrugu. Ako imamo informacije, pomažemo im, povezujemo ih s agencijama.”

Trećina BDP-a od doznaka Sunil svojim radom uzdržava veliku obitelj od 15 članova. Prema procjenama nepalskih vlasti, svakog dana 2044 Nepalaca odlazi na rad u druge zemlje. Doznake koje šalju imaju značajan utjecaj na ekonomiju. Nepal je 2021. primio oko 8,3 milijarde dolara u doznakama od Nepalaca u inozemstvu, što je oko 30 posto BDP-a te zemlje. Kad je jaki potres početkom studenog pogodio zapadno područje Jajarkota, njihova je zajednica prikupila novac i poslala pomoć u domovinu.

Razgovor sa Sunilom prekida telefonski poziv. Njegovi sunarodnjaci koji rade u okolici Splita informiraju ga da je jedna Nepalka pokušala suicid. “Moram još provjeriti, ne znam je li to točno”, kaže zabrinuto. “Čak je sedam Nepalaca umrlo u Hrvatskoj. Naša udruga pomaže tako da preko nepalskog veleposlanstva u Beču organizira prijevoz tijela u domovinu.”

Ne žale se puno njegovi sunarodnjaci na radne uvjete: “Strahuju da bi mogli ostati bez posla”. Kaže da je većina hrvatskih poslodavaca dobra, manji je broj onih koji iskorištavaju radnike, zakidaju ih za plaću ili ne pružaju adekvatan smještaj. Neki Nepalci dolaze nakon staža u zaljevskim zemalja poput Katara, gdje su izloženi restrikcijama. Dio je to takozvanog kafala sistema koji poslodavcima daje potpunu kontrolu nad stranim radnicima i njihovi imigracijskim statusom: oduzimaju im putovnice, vize, mobitele i nerijetko reduciraju primanja.

Hindu svečanost u zagrebačkom hostelu U prostoriju ulaze dvije žene, a Sunil objašnjava da se slavi veliki blagdan. Peti je dana Tihara ili Yamapanchaka, višednevnog hinduističkog festivala kojim se slave neraskidive veze između braće i sestara. Po tradiciji Bhai Tika, dan je posvećen braći i sestrama. Dopustili su mi da prisustvujem maloj obiteljskoj ceremoniji. Sunil je kleknuo, a njegova je sestra označila barijeru oko njega. Tumače mi da sestrinska ljubav sprečava da smrt i zli duhovi pređu tu granicu. Sunilova sestra stavila je pred brata pladanj sa slatkišima i voćem, na čelu mu je iscrtala tiku od sedam boja, oko vrata stavila vijenac od cvijeća.

Objašnjavaju mi da je prema legendi jedna djevojka molila za zdravlje svog jako bolesnog brata. Gospodar smrti je ušao u kuću da bi uzeo njegovu dušu, no djevojka ga je zamolila da pričeka dok ne dovrši molitvu. Bog smrti je bio toliko impresioniran njenim štovanjem da joj je rekao kako može tražiti milost od njega. Sestra je zatražila zdravlje i dug život za brata i spasila ga od smrti. Raspoloženje je svečano i vedro, kakvo već bude kad se obitelj okupi. Upaljeni su mirisni štapići. Nude se slatkiši. Želim li i ja tiku, pita me Sunilova sestra. Može, neće štetiti, velim. Počastili su me tikom na čelu, slatkišem i iscrtali barijeru protiv zla.

Oni sada moraju večerati, jer nisu jeli cijeli dan, kaže Sunil sugerirajući da je naš razgovor gotov. Ne stignem pitati kako se i gdje liječe, ako se razbole u Hrvatskoj. Sunil i njegova sestra iscrtali su petog dana festivala barijeru. Kad su već toliko granica prešli, neka ih barem ova njihova imaginarna čuva od svih zala i bolesti.