Božić je. A bit će i za godinu dana, kada bi nam ga s vrha vlasti mogli čestitati bezbošci – Ivo Josipović, predsjednik, i mogući premijer Zoran Milanović. Naravno, i u izrazito vjerskoj, katoličkoj državi dobri državnici mogu biti osobe koje ne vjeruju u Boga. Ali bilo bi paradoksalno kad bi u zemlji u kojoj se gotovo 90 posto ljudi izjašnjava kršćanima i predsjednik i premijer bili nevjernici.

Bio bi to težak poraz stranaka koje se pozivaju na vjeru i kršćansko naslijeđe, u prvom redu HDZ-a. Značilo bi to i da je njihovo deklarativno kršćanstvo za birače vjernike nevažno i da ne djeluju u duhu Kristova nauka. No mogu li u tom duhu uopće djelovati ako živimo u sustavu koji mu je suprotan? Ako se klonimo fraza i licemjerja, lako ćemo znati da je za kršćansku bit zemlje najvažniji novac. A on znači rad, zaposlenost, plaće po mjeri ljudskih napora i potreba, ravnopravnost u školovanju, liječenju i svekolikoj skrbi države o građanima. Ali pred glavnom preprekom do toga cilja nemoćne su sve stranke. Kako država može stvarati uvjete za investicije i nova radna mjesta kad nema ni financijske ni gospodarske suverenosti koja je prešla u ruke stranaca, kad strane banke drže gotovo sav novac i njime upravljaju tako da izvuku što veće profite, a vlade su na mukama kad treba osigurati minimum novca za školstvo, zdravstvo, mirovine, vojsku, policiju...!? Tko može prisiliti tajkune da daju radnicima takve plaće da ne budu siromasi kad ih po zakonu mogu držati kao roblje na minimalcu, ili ih čak nekažnjeno uopće ne plaćati? Za kršćanstvo u ovoj zemlji najviše bi učinila jaka stranka na vlasti koja bi, i po cijenu sukoba s izrabljivačkim i stranim i domaćim kapitalom, i po cijenu sukoba s moćnim stranim čimbenicima, pa i po cijenu zamjeranja dijelu birača, zemlji počela vraćati financijsku i gospodarsku suverenost, radništvu zajamčila plaće i umirovljenicima mirovine od kojih se može ljudski živjeti, odlučno smanjila potrošnju, a takozvanu "borbu protiv korupcije i kriminala” prepustila nezavisnoj policiji, tužiteljstvu i sudovima. Ali takve stranke (za)sad nema pa na vidiku nema pomaka prema kršćanskom moralu.

Jedina je religija svih većih političkih stranaka – Europska unija. A upravo zato što desne stranke u Hrvatskoj svoj kršćanski svjetonazor nisu uspjele, a ni htjele ni znale, ujediniti s interesom države i njezinih građana – vjera je za opredjeljivanje birača postajala sve nevažnija. Koliko je na početku 2000. godine bilo važno što je Budiša liberal, a Račan "crveni”? Koliko je ove godine bilo važno što je među ozbiljnijim kandidatima za predsjednika države samo Ivo Josipović bio nevjernik? Koliko će, pobijedi li na idućim parlamentarnim izborima, biti važno što Milanović ne ide u crkvu? Uza svoje ljevičarske glasove, ateisti i agnostici birače vjernike mogu pridobivati uglavnom zbog slabosti i opačina deklariranih vjernika u politici, služeći se pri tome stilom partizanskih optužbi i obećanja. "Nova pravednost” Ive Josipovića nije ništa drugo doli frazica koja oponaša revolucionarne, komunističke obmane, u kojima je pridjev "nov” bio neizbježan.

Kršćanstvo sraslo s nacionalnim i socijalnim ciljevima i interesima resilo je sve značajnije hrvatske demokratske političare u proteklim stoljećima. Ne pokažu li Jadranka Kosor i HDZ da se Hrvatska s njima može vratiti toj tradicijskoj biti nacionalne politike, dogodine će nam u ovo doba predsjednik i premijer biti dva bezbošca kao demokratska inačica partizanske vlasti te s vrha države neće imati tko iz svog vlastitog svjetonazora narodu zaželjeti sretan Božić, kao što ga nije imao tko zaželjeti ni u 45 godina komunizma.