NOVA GRADIŠKA - Nakon što je nedavno Večernji list pisao o mladoj Kristini koja je Australiju zamijenila Hrvatskom, a Canberru Novom Gradiškom, danas donose još jednu povratničku priču - ponovno o tom istom dijelu Slavonije. Pročitajte je u nastavku:

I dok je većina, u potrazi za poslom i boljim životom, odlazila u Njemačku, Austriju, Irsku, Švedsku,... Novogradiščanin, Željko Čurčić, sreću je potražio na sasvim drugom kraju planete. Preselio je u Južnoafričku Republiku te je, jedan od rijetkih ljudi s ovih prostora koji je, 80-ih godina, radio na izgradnji i puštanju u rad prvog nuklearnog reaktora, na krajnjem jugu Afrike.

Gotovo 40 godina njegova adresa bio je Cape Town, bajkoviti grad u kom je stanovnika koliko i u čitavoj Hrvatskoj. Više od pola svog života Željko je, tako, proveo u dijelu svijeta u kom doslovno nema zime, gdje se, u istom danu, možeš i grudati i kupati u dva oceana, gdje Nova godina dolazi usred ljeta, gdje se vozi lijevom stranom, muškarci imaju više žena i sasvim je normalno da je na meniju aligator s roštilja, dok se jela u restoranima naručuju na čak 11 službenih jezika, zbog čega se Južnoafrička Republika našla i u Guinnessovoj knjizi rekorda. - piše o zanimljivom životu Novogradiščanina Večernji list.

S kartom za Cape Town, u jednom smjeru, Željko i supruga krenuli su na put 1981. Iako mu je tada bilo tek 27 godina, već je bio pravi majstor svog, strojobravarskog zanata, koji je ispekao radeći na održavanju postrojenja, u pogonima nekadašnje tvornice namještaja, u Novoj Gradiški, a potom i u 'Digitronu' iz Buja, prvoj europskoj tvrtki koja je proizvela džepno računalo.

Snašli su se brzo, u manje od mjesec dana pronašli su svoj prvi stan te su se oboje zaposlili. Supruga je dobila posao u računovodstvu, a Željko je, prve dvije godine, radio na izgradnji nuklearke. Bio je jedini Hrvat, ali i jedan od rijetkih stručnjaka, kojem su povjerili posao na izgradnji prvog, nuklearnog reaktora u Južnoafričkoj Republici, koji još i danas radi. Napredovao je krupnim koracima te su ga brzo unaprijedili u inspektora radova na nuklearki. Veća odgovornost donijela je i bolju plaću koja je, u to vrijeme, kaže Željko, bila čak pet puta veća od one koju je primao u Hrvatskoj.

- U Južnoafričku Republiku smo doselili u vrijeme službene politike aparthejda. Standard života bio je tada, jednom riječju, nevjerojatan. Istina, radilo se mnogo, od 7 ujutro, do 5 sati popodne, no rad je bio adekvatno plaćen, a firma mi je dala i službeni auto, karticu za gorivo i niz drugih pogodnosti. Plaće su tamo, u to vrijeme, bile dvostruko veće nego, primjerice, u Njemačkoj, dok su troškovi života bili znatno manji pa smo, iako smo krenuli od nule, napredovali jako brzo. Novi automobil mogao sam kupiti od šestomjesečne plaće, a stambeni kredit, za prvu kuću otplatili smo za samo sedam godina, što je sjajno, u usporedbi sa stambenim kreditima koje mladi danas otplaćuju po 20 ili čak 30 godina. - priča 69-godišnji Željko.

Nakon što je svoju prvu kuću u Cape Townu, uglavnom sam, adaptirao, od podruma do krova, prodao ju je i na njoj zaradio deset puta više no što je uložio. No, nije sve tako blistavo na jugu Afrike.

- U Južnoafričkoj Republici sloboda, kakvu poznajemo, mi, u Hrvatskoj, ne postoji. Niti na ulici, ali niti u vlastitom domu, nema sigurnosti. Kriminal i razbojništvo su tamo sastavni i neizbježan dio života. Za ilustraciju, mogu samo reći da sam, svaku noć, provedenu u Cape Townu, spavao s dva pištolja pored kreveta, koja sam, naravno, legalno posjedovao - otkriva Željko i onu drugu stranu života.

Nakon dobre zarade, sljedeća je investicija bila velika kuća s bazenom, u kojoj je, sa suprugom, živio sve do njene smrti. Nakon što je ostao sam, u toj je velikoj kući, prepunoj uspomena, izdržao još nepunih pet godina. Samoća i nostalgija učinili su svoje te se, usred pandemije, odlučio vratiti u Novu Gradišku gdje je sagradio i novu kuću.

Tomo Opačak. Foto: Ivica Galović/PIXSELL

Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE.