PULA - Fotografije ljudi koji spavaju na travi autobusnog kolodvora posljednjih se dana često šire Pulom. Mahom su to mlade osobe koje dane provode pod vedrim nebom i nemaju pristup sanitarnom čvoru što se na vrućini i „osjeća“ u zraku.

Priča se da ne govore nijedan europski jezik i ne zna se odakle su. Migranti. Ljudi koje sve češće viđamo, ali ih rijetko kad što pitamo. Ne znamo tko su, ne znamo odakle su i ne znamo od čega i kamo bježe. - piše portal Istra24, čiji su novinari proveli jutro s 'ljudima sa slike'.

Dolaze iz Afganistana. Po nacionalnosti su Uzbeci, manjinski narod koji živi izvan matičnog Uzbekistana. Ne poznaju se od ranije i povezala ih je tek zajednička muka. Trenutno borave na stanici jer, kažu, čekaju ukrcaj na autobus za dalje, iako ne znaju kada će se on desiti. Sigurno je jedino da to neće biti sutra jer su popunjeni svi autobusi koji ih zanimaju. Ali, kada bi mjesta i bilo, oni ne bi imali novca za kartu. Možda im netko pomogne da je kupe, a možda ih neki prijevoznik poveze besplatno, kažu. 

Svaki autobus koji ih odveze malo bliže konačnom cilju za njih je, vele, pravi autobus. Za Matina i njegovu obitelj to je Njemačka, a za Sedu i Jusufa Francuska. Svatko ide tamo gdje već ima rođake.

Hrana je veliki problem, ali obitelji su im posudile nešto novca za put pa kupuju od toga, a tako se snalaze i za sve ostale potrepštine.

Između Kabula i Pule je oko 6.000 kilometara udaljenosti ali, za izbjeglice ovaj put može biti i znatno dulji. Matin putuje odavno. Izgubio je već i osjećaj za vrijeme, kaže, ali zna da je Afganistan napustio prije više od dvije godine. 

- Ja sam već dvaput bio blizu, ali su me vraćali. Prije deset mjeseci iz Švicarske, a neki dan iz Dublina, kaže i provjerava je li dobro izgovorio ime grada, ali ga engleski isuviše muči da bi objasnio zbog čega je išao čak do Irske. Uz pomoć online prevoditelja uspijeva opisati tek da su ga ondje odbili još u aerodromskom 'fingeru'. Kao 'neželjeni i neprihvatljivi putnik', terminologijom zrakoplovnih kompanija, vraćen je u Hrvatsku prvim sljedećom letom. Ovo je konačno barem dijelom objasnilo kako se zatekao u Puli koja je daleko izvan izbjegličke rute.

Seda i Jusuf pak ne uspijevaju objasniti otkud ovdje i shvaćamo da ih zbunjuje to pitanje. Stotinjak kilometara južno od poznate rute za njih koji su prešli dva kontinenta ionako nije mnogo. Naglašavaju da granice svuda prelaze legalno. Ne pitamo puno.

Nitko od njih ne bježi od rata. Rat je završio. Ne spominju čak ni siromaštvo. Ponavljaju uporno samo da bježe iz Afganistana. Od Afganistana. Od Talibana. Na brzopleto pitanje zašto ih se plaše, Matin automatski upućuje pogled za koji Google prevoditelj nije potreban – „zar je potrebno objašnjavati?“.

- Tamo su Talibani. Jako su loši. Ja sam afganistanski Uzbekistanac. Mi smo Uzbeci. Mi smo mali, mi nismo veliki. Razumijete? Veliki su Paštuni. Većina. Mali smo mi, Tadžici, Hazari, Turkmenistanci… Talibani su Paštuni. Veliki. Za nas nema školovanja, nema posla. U mom selu nema škole. Djeca ne idu u školu. Ja nisam išao u školu. U Njemačkoj se ide u školu, govori Matin koji po prvi put zvuči uzrujano i rukom pokazuje prema Sedi.

- U Afganistanu za žene nema škole. Nema univerziteta.

U razgovoru između dvojice Uzbeka prepoznali smo često izgovaranu tursku riječ „yolcu“ (joldžu) koja znači „putnik“ - riječ puno ljudskiju, ali i točniju od izraza migrant.

Nakon jutra provedenog sa Sedom, Jusufom, Matinom i njihovim obiteljima, postalo je jasno da se cijeli njihov život pretvorio u putovanje i, umjesto migrantima, postalo ih je logičnije zvati jednostavno putnicima, onako kako i oni sebe nazivaju. Putnicima iz daleka i bez novca, željnim onog najboljeg što u Europi imamo - slobode i obrazovanja. Jer, osim toga i vlažnih maramica, Seda za svoju djecu ništa drugo nije tražila, ma koliko smo je puta pitali.

Članak je u cijelosti moguće pročitati OVDJE, na portalu Istra24.