PREDSJEDNIK Zoran Milanović ove će godine navršiti 59 godina života, a prošloga tjedna najavio je da se nakon isteka drugog mandata više neće kandidirati ni za jednu političku funkciju. Milanović je bio predsjednik SDP-a, ne baš uspješni premijer u jednom mandatu, potom saborski zastupnik i na kraju predsjednik Republike. Zanimljiv politički životopis, potpuno ispunjen politikom i siđe li uistinu s političke pozornice 2030., imat će što zapisati u svojim političkim memoarima. Objavu izlaska iz politike najavio je na osebujan način, držeći se dosljedno svog standardnog provokativnog izričaja. Rekao je: 'Neke stvari polako rezimiram. Shvaćam da je lijepo biti u krdu, ali u krdu i smrdi. Sadašnji premijer i ja smo se ukrdili prije 15, 20 godina.'. Premijer još nije reagirao na prilično nezgodnu Milanovićevu metaforu o krdu u kojem zaudara, ali tko zna, možda premijeru, za razliku od predsjednika države, u tom krdu ne vonja već ugodno miriši.

Trgovci su od prošlog petka dužni uz svaku istaknutu cijenu staviti i kolika je ona bila 2. svibnja. To su takozvane 'sidrene cijene'; Vladina odluka čiji je cilj obuzdati podivljalu inflaciju. Dakle, od prošloga petka na robama široke potrošnje, kao što su hrana, raznorazni napitci, proizvodi namijenjeni za higijenske potrebe, riječju, sve ono što građani najviše troše - morat će uz istaknute cijene imati i one 'usidrene'. Kad potrošač vidi da je neki proizvod 2. svibnja u njegovoj posluzi koštao jedan euro, a nekoliko dana iza toga već košta euro i pet centi, u Vladi se nadaju kako će to potaknuti građane da sami odluče hoće li kupiti taj proizvod ondje ili pak potražiti trgovinu u kojoj košta koliko je stajao i 2. svibnja. Trgovci se pravdaju kako su oni posljednja karika u prodajnom lancu te da dobavljači već najavljuju nove cijene od 1. lipnja pa Vladi ostaje da ukoliko na taj način žele usporiti inflaciju i pomoći građanima, svoje sidro pusti malo dublje od dna. Do kojeg smo već skoro došli.

U posljednjem desetljeću uvoz hrane u Hrvatsku vrtoglavo je rastao i sada godišnje premašuje 6,5 milijardu eura. Šokantan je to podatak, no još je strašnija vijest kako bi, da se danas zatvore granice, za tjedan dana ostali bez hrane. Zvuči zastrašujuće jer govori koliko smo ovisni o uvozu i koliko je naša poljoprivreda, stočarstvo i proizvodnja hrane na slabašnim nogama. Tješe nas kako se za takvo stanje ne može isključivo kriviti trgovce i uvoznike jer i hrvatski proizvođači hrane masovno uvoze gotove proizvode ili sirovine pa ih prepakiraju ili prerađuju, a potom prodaju kao domaće brendove. A to se ponajviše odnosi na proizvode od mlijeka i mesa. Pa kad jedete slavonski kulin, budite sigurni da je u njemu ponajmanje hrvatskog mesa. I onda što vrijede 'sidrene cijene' kad nam granice za uvoz hrane moraju biti širom otvorene.

Hrvatske željeznice prošlog su tjedna objavile vijest da je prvi elektrobaterijski vlak, izrađen u hrvatskom Radi Končaru, financiran europskim novcem i dijelom iz državnog proračuna, uspješno obavio svoju prvu vožnju od Zagreba do Bjelovara. Ministar prometa Oleg Butković na prigodnoj svečanosti rekao je kako je to povijesni dan za hrvatske željeznice i domaće gospodarstvo. Kada je riječ o našim željeznicama ondje je mnogo toga povijesnog: od starosti lokomotiva i vagona kojima prevoze putnike, do voznih redova, koji, što se brzine tiče, više liče na 18. nego 21. stoljeće. Ipak ako je išta povijesno u priči o novom vlaku Hrvatskih željeznica to je podatak kako je vozeći na relaciji Zagreb-Bjelovar vlak stigao točno u minutu, baš onako kako je predviđeno povijesnim redom vožnje.

Dvije privatne klinike u Hrvatskoj zabilježile su snažan rast prometa i dobiti. Samo u jednoj godini prva je ostvarila rast prihoda od četrdesetak posto, odnosno 31,84 milijuna eura, dok je ostvarena dobit iznosila 3,73 milijuna eura. Druga, najprofitabilnija privatna klinika u Hrvatskoj, lani je imala prihod od 31,4 milijuna eura, što je gotovo 35 posto više nego godinu dana ranije, a dobit, odnosno zarada, bila je viša za gotovo 66 posto i iznosila je 7,8 milijuna eura. Iz navedenih podataka lako je zaključiti kako se biznis u zdravstvu itekako isplati, ali pod uvjetom da se radi o privatnim zdravstvenim ustanovama. Međutim, hrvatsko javno zdravstvo za koje iz naših plaća izdvajamo značajan iznos stvara gubitke koji se mjere u milijardama kuna. Možda je zato jedini spas da kompletni javni zdravstveni sustav uputimo na liječenje u privatnu kliniku prije nego što dođe u terminalnu fazu.

Tko traži pravdu u sudnici i zdravlje u bolnici osuđen je na propast.