KAKO se pokazalo, mala dvorana Gradske knjižnice Slavonski Brod, obično služi i susretima Čitateljske grupe/kluba, iako mi se čini kako lijepo vrijeme može pružiti i nove izazove u odabiru mjesta susreta. U svakom slučaju, mislim kako su praktični razlozi vrlo bitni: besplatan boravak u mirnom neobavezujućem razgovoru. Ovaj detalj čini vrlo važnu pretpostavku o mogućim ograničenjima ili bezgraničnim mogućnostima sugovornika. Kada je riječ o izazovima čitanja, rijetko tko se zapita o funkciji čitatelja, a da pritom ne izlazi iz uobičajenog parafraziranja kratkih i bitnih opservacija u jednoj rečenici: čitanje obogaćuje.

Željka Gavranović / PlusPortal

Kreiranje razumijevanja osobe iza sebe ima čitavu povijest istog pojedinca, a njegovi stavovi govore o kontekstu svijeta iz kojeg je ponikao. Svijet margine, svijet radništva, svijet svakodnevnih izazova, obiteljskih prilika,…, ne može biti izuzet iz tog pogleda u ljudske umove ili rezoniranje na licu mjesta. Izvan selekcije podobnih ili prozvanih, postoje ljudi željni razmjene iskustva temeljenog na potrebi za neopterećenim razgovorom. Ova čitateljska grupa promovira takav pristup, takva druženja. Dapače, sa sigurnošću tvrdim, čak u slučaju neslaganja o dometima čitatelja, nitko iz ove skupine, neće vas s prijezirom gledati kao nepoželjnu osobu. Svi jesu dobrodošli, čitali ili ne zadanu lektiru, poželjeli ili ne participirati u grupi kao sugovornik.

Jednostavno je. Bitno je doći u ugovorenom vremenu, o čemu voditelj Hrvoje Gažo obavještava javnost putem Facebook stranice Gradske knjižnice.

Željka Gavranović / PlusPortal

 Dobro je dopustiti neslaganje ili propitivanje, pogotovo ako je riječ o nečemu čemu su struka, poznavatelji, teoretičari,… već davno odredili mjesto u javnom, kulturnom, društvenom i inom životu „običnih” ljudi („obični” - što je samo po sebi upitna karakterizacija ili pojmovni linč) jer ljudi time pokazuju tihi prosvjed protiv ustaljenih perceptivnih normi i nametanja, ali i kontekstualizacijom čitateljskog ukusa demarkiraju svoj čitateljski prostor. Kulturni razgovor podrazumijeva reakcije bez očitih tenzija koje bi mogle dovesti do svađe. Slušajući ove ljude sjetila sam se moguće poveznice: čini se sasvim prihvatljivom inačicom razgovora učenika, studenata s istim zadatkom, u ovom slučaju teškim. Govoriti o teatru apsurda i Beckettovoj drami „U očekivanju Godota“, vrlo je izazovno, pogotovo zbog silnih interpretacija, izvedbi, simbolike, odsustva tradicije u strukturi drame, odsustva tradicionalnih shvaćanja dramske napetosti, vrlo prisutnog humora ili čak više crnog humora, zbog čega se ova drama smatra i tragikomedijom, apsurdnih dijaloga, šturih informacija o mjestu radnje komičnog efekta izazvanog onim informacijama koje postoje, jednako neobičnih detalja unutar karakterizacije likova, kratkoće drame zbog koje su iznevjerena očekivanja o složenosti radnje... Teatar apsurda, kako sam spomenula na sastanku čitateljske grupe, može itekako proizlaziti iz pojma „dekonstrukcija“, vrlo čestog u pokušaju shvaćanja tradicije ali i u demistifikaciji ove drame.

Dalje, mogu nastaviti u tekstu razmatrati dio asocijacija pobuđenih susretom s ovim sugovornicima. Iz slike svijeta, uslijed zbivanja ili aktualnosti gdje fermentacija ustaljenosti dolazi do svog vrhunca, apsurd stvarnosti, teatar apsurda, apsurd kao pojam čije uskrsnuće se nalazi između ostalog u ovoj drami, može se shvatiti kroz filozofiju egzistencije jer, plod povezivanja nalazi se u kulminaciji rata, ostrašćenosti bez ljudskosti, idealu važnosti, rasponu njegovog djelovanja na ljude pozvane govoriti o društvenoj hijerarhiji, samoprozvanih vođa i njihovih ustanaka protiv dostojanstva svakog bića. Ako sve dovodimo u pitanje, ne moramo biti mudri, možemo biti pojedinci nestabilnih uvjerenja, podložnih promjenama raspoloženja, gdje rado uključujemo druge ljude tereteći ih za odgovornost koje nisu svjesni.

Željka Gavranović / PlusPortal

I evo, ovo su misli do kojih su me doveli članovi Čitateljske grupe, ali i njihova prošlotjedna lektira. Ova grupa ljudi, sukladno svim nelimitiranostima kojim je vođena, pokazala se motivirajućom jer bez njih - ne bih se sjećala uloge lektire. Ne zaboravimo: lektira nas može voditi do potrebe za istraživanjem djela, autora djela, a napokon nas vratiti do pitanja granica (ili potrebe) shvaćanja. Znatiželja je zato bila produktivna i meni, vjerujem kao ostalim članovima. Artikulacija misli, čak vrlo kratkim riječima: ne sviđa mi se; može biti konstruktivna. Vidjela sam / čula sam… pa mogu prosuditi. Ovo simpatično društvo tada prisutnih članova: Marija Rakuljić, spomenuti Hrvoje Gažo, Robert Dabo-Peranić, Krešimir Polak, Irena Andrić, Igor Janković, Mirna Banović i Kristina Kušnjer, uljepšali su mi dan jer sam shvatila koliko još trebam učiti, a učenje jest izazov. Bez ograničenja, intrinzično motivirani za čitanje, istraživati možemo jer želimo znati. A znanje... može li nam ga netko oteti?