VRIJEME uvijek pokaže koliko je značajan pojedinac i koliko je njegova poetika značajna ostatku društva. Romantičari će reći kako je riječ o “duši” onoga koji uspije prenijeti poruku života - mudrosti ili ludosti, ironije, razočarenja, težine koja prikuje za stolac gdje čekamo smrtnu presudu, ali i gdje se smrtnost osjeća poput svježe boje na zidovima, a njezina jačina ugriza i nagriza oči ulijevajući se kroz njih u čitavo tijelo čineći ga bespomoćnim. Ljepota stiha ne mora biti u (iz)vanrednim alegorijama i metaforama prožetih ljupkošću. Dapače, ljepota stiha može biti u njegovoj oporoj “stvarnosnosti”.
Upravo takve stihove je pisao Leonard Cohen (1934.-2016.), izvanredan umjetnik, ali prije svega nevjerojatno uvjerljiv pjesnik čije pjesništvo nije pjesništvo lakog stiha isključivo omeđenog surovošću strastvenih ljubavi. Čak i kada piše o ljubavi Cohen ironično ulazi u nutrinu svojih osjećaja ogoljavajući ih stihovima u ritmu brzine kao kad strast obuzme čovjeka pa se laća svih smicalica ne bi li se približio žuđenom objektu ili subjektu, a želi ga odmah, pod svaku cijenu. Rezultat takvog ritmičnog, eshatološkog pisanja/promišljanja/djelovanja toliko je naglašen i iskustveno omogućen, preko stihova prije svega, u zbirci pjesama, zapisa i crteža “Plamen”.
“Na paradoksu krivica” - stihovi su na jednom mjestu te pjesme koji upućuju na neizbježnost i silovitost te borbe koju čovjek ima s nadzemaljskim, jačim od sebe, i kako poima vlastite granice, ali i granice onoga tko se u svijetu religije paradoksalno zauzeo za ljude bez ijedne krivice. Poigravanje s višim i nižim mračnim opsesijama i sastavnicama pedisponiranim, a zbog toga i nemoguće izoliranim iz egzistencijalne svakidašnjice kao da se u stihovima ponavljaju u pristupima različitim od ovoga u pjesmi “Želiš mračnije”. Nevjerojatna refleksija na “sveto”, “biblijsko” vrlo često se ponavlja u različitim slikama.
Jedan od najboljih prikaza takve opsesivne poetske kompulzivnosti vidljiva je u pjesmi “Pokaži mjesto”, gdje stihovi koji se ponavljaju “pokaži mjesto” i smisao korespondiraju s biblijskim tekstom, Ivanovim evanđeljem od 14, 1 – 14, 8. Tu se spominje pripravljanje mjesta, put, istina i život, a da učenici Isusovi ne razumiju što im on točno želi reći. Ta simbolika ima veću težinu ako se čitava pjesma uzme u obzir kao dio životne istine u “poetskoj minijaturi”. Isto se događa i u pjesmi Samson u New Orleansu. Sljedeći stihovi su uglavljeni u toliku tegobnost da se kasnije u pjesmi sva težina slijeva u ironiju, podsmjeh sebi i životu. Inteligentno, mudro, ali i cohenovski privlačno humoristično.
“Kralj je uzvišen i ljubak
I kruna mu je sva od krvi
Stog uza stub me prisloni
Nek hram me taj smrvi”(...)
“Na prozoru je
lice žene
U Hollywoodu postelja postoji
Pisat ću ti kad sve prođe
Samo da hram
ovaj razorim”
Mirenje s neizbježnim lakim odabirom u nedostatku nekog drugog rješenja pjesnik objašnjava i kroz sljedeće stihove u Izboru iz Bilježnica koji su refleksija nužnosti nasuprot one otrcanosti slika ljubavi na koje smo naviknuli. Kad se pažljivije čitaju stihovi, jače do izražaja dolazi kristalno jasna iskrenost privrženosti:
“Želio sam da me voliš
Trebao sam da me voliš
Morao sam te primorati da me voliš
A to što sam htio
Još uvijek mi nije jasno
Osim da sam bio usamljen
A tamo nije bilo nikog osim tebe
* * * ”
Nije baš uobičajeno romantično zar ne? Više izgleda kao zadovoljenje potrebe ili mirenje s onim što se čini neizbježnim.
I opet, vratimo li se onom zdravorazumnom ili čak vrlo često općem mjestu u moru kolokvijalnih zaključaka po kojima je humor neizostavan u životu i malo inteligentnog čovjeka, nužno je prmijetiti kako kod Cohena taj zaključajk uistinu zaživi u stihovima:
“ne osuđuj nikoga
na smrt
dok još nisi
popio kavu”
Smiješno, zar ne? Ili bismo radije birali izraz zajedljivost, ironija?
Možda istim tragom ići čitamo li sljedeće stihove iz pjesme “Preda mnom vijori zastava”:
“Ruka mi je na srcu
Preda mnom vijori zastava
Kad bismo bar mogli dobiti jedan
Od (svih tih) željenih ratova”
U Cohenovim stihovima nema mjesta jednostavim, gotovo prozirnim osjećajnim bravurama općenitosti lirike koja se sama razotkriva epidemijom znane iskušanosti. Cohen je pjesnik koji je živio poeziju, a to potvrđuje ne samo njegovo stvaralaštvo vidljivo u ovoj zbirci nego i predgovor zbirci koji je napisao Adam Cohen – njegov sin. Spomenuvši kako je posvuda nailazio na njegove bilježnice, dokazao je upravo sljedeće što je i sam zaključio: Cohen je prije svega bio pjesnik (možemo zaključiti pjesnik prije svega, a ne glazbenik). Dokaz tomu može biti i korespondencija s Peterom Dale Scottom (pjesnik, znanstvenik, sin pjesnika F. R. Scotta).
“Leonard: Ti želiš mračnije/Ubijmo plamen...
Peter: Ako želiš mračnije
Ova knjiga nije za tebe
Uvijek sam želio svjetlije
Kao i Bog, čini mi se
Leonard: “zar “ja” želim mračnije
tko kaže da “ja” je “ti”
tvoju luku Bog poštedi
a druge more će progutati” (...)
Naime te poruke su zapravo čista poezija, stihovane poruke, nije li to doslovno življenje poezije? Zato ozbiljnošću pripravnoga čitatelja moramo pažljivo prići ovoj zbirci.
I kad budemo nekad razmišljali o pjesnicima, možda nije loše pokušati shvatiti kako credo nije uobličen u želju o slavi, nego se nalazi u onome što se čini neizbježnim: pisanju.
U nastavku poslušajte pjesmu Leonarda Cohena - You Want It Darker.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -