SOFOKLOVA Antigona jedno je od najpoznatijih književnih djela koje predstavlja izazove u interpretacijskom smislu. Bez obzira na činjenicu prema kojoj je nastala sredinom 5. stoljeća prije naše ere, njezin duboko etički sustav iz kojega proizlazi vrijedi do danas te ta tragedija trpi mnoga  čitanja i različita uprizorenja. Unatoč vremenskome jazu, Antigona kao lik postaje sinonim za hrabrost i pravednost. S druge strane imajući u vidu odnos pojedinca i države može se smatrati izrazito političnom jer odnos Kreont – Antigona upravo sažimaju peripetije koje nastaju ako se pojedinac (Antigona) suprotstavi zakonu/državi (Kreont) kako bi mrtvo tijelo dobilo poštovanje koje zaslužuje unatoč političkoj intrigi u pozadini. Zato radnja predstavljena kroz ključne faktore: Antigona – Polinik – Kreont gdje je to spomenuto mrtvo tijelo Polinikovo mrtvo tijelo, tijelo Antigonina brata i pitanje je li pravedno pokopati onoga tko se ogriješio o državu, zapravo najjednostavnije uokviriti u okvir neposluha i dobročinstva pa čak i prema mrtvima koje se poštuje. Zato je Antigona postala tragični junak jer njezini postupci nisu samo izazov autoriteta/u već oživotvorenje antagonizma: život vs.smrt. Jer sjetimo se koliko nam je važan dostojanstven pokop naših bližnjih gdje mjesto njihova počivališta postaje mjesto suživota živih i onih mrtvih koji su nam bez obzira na formalnu smrt i dalje pratitelji u životu. Sjećanja i povezanost, ali i vrsta nagrade upravo leži u ceremoniji žalovanja, pokopa. Ne postoji drugi način kojim bismo mogli nagraditi nečiji život ili oplakivati nečiju sudbinu osim odavanjem priznanja ili sjećanja kroz simbolični oprost do sljedećeg spajanja u realnosti za koju smo uvjereni da postoji na drugome svijetu – životu poslije smrti.Neapsolutistički postupak za kojim teži Antigona jest jedino uništenje Kreontove srdžbe, međutim, do toga ne dolazi jer Kreont smatra kako je Polinik zaslužio upravo takvo ophođenje.

Zašto? Potrebno je krenuti od početka. Antigona je kćerka kralja Edipa i njegove majke Jokaste. Sjećate se zasigurno kako je Edip također tragički junak čiji roditelji su bili upravo kraljica Jokasta i kralj Laj. U pokušaju izbjegavanja zle kobi ili proročanstva prema kojem će on ubiti upravo vlastitog oca  kao dijete su ga ostavili na padinama Kiterona. I nakon što je i sam Edip doznao proročanstvo, a s obzirom na činjenicu kako nije sin kralja Poliba čije je dijete postao, on bježi u želji izbjegavanja ostvarivanja proročanstva ne znajući kako mu je otac Laj. Naposljetku, proročanstvo se ostvari nakon niza različitih događaja, a on nesretan što je doznao istinu, iskopa si oči. Jokasta se objesila. S njom je imao dvije kćerke i dva sina: Antigonu, Izmenu, Eteokla i Polinika koji su kasnije ubili jedan drugoga zbog kraljevanja kraljevstvom. Kako je Polinik bio taj koji se pobunio jer se Eteoklo nije držao dogovora prema kojem će svaki vladati po godinu dana, brat kraljice Jokaste – novi namjesnik grada nije ga želio pokopati. Antigona želi i ovoga brata pokopati jer joj tako nalaže savjest i zato jer duša pokojnika mora otpočinuti. Zbog neposluha, Antigona biva zatočena u špilju. Počinivši samoubojstvo, potaknula je niz tragičnih događaja: ubija joj se zaručnik Hemon te Kreontova žena Euridika.

Školska knjiga

Sadržaj ove slavne tragedije nalazi se posvuda kao dokaz opstajanja onoga osnovnoga motiva uobličenog u djelovanje Antigone; tragedija stoji kao totalitet ideje moralne utopije i služenja pravilima nadzemaljskoga. Koliko god bili uz Antigonu moramo svjedočiti o idealu kroz transparentni odnos onoga što jest i što nije moguće odnosno o granicama naših postupaka bez obzira na njihovu osnovnu identifikaciju. Antigonino samoubojstvo je zapravo i čin razočarenja koji se reflektira na druge sudbine što znači kako je njezin odabir istovremeno odraz hrabrosti, ali i lakomislenosti. Možemo s tim u vezu dovesti i poznati mit o Sizifu, ali u očima Camusa. Podsjećajući se i revolta i apsurda u cijelome kontekstu i smislenosti u besmišlju. Koliko je smisleno bježati od sudbine i koliko su smisleni naši postupci i ima li im kraja? Smrt ovdje izgleda kao kraj agonije zarad ideala. Camus je stoga korak bliže suvremenom gledanju na svijet koji je utemeljen na van evolucionističkim rješenjima po kojima bismo sukobe trebali rješavati na manje krvav način. Ipak, smisao je u rijetkim trenutcima. Tome nas Camus uči. Antigona nas zasljepljujući težinom istine tjera na suočavanje s padom u propast.  U svijetu uvijek postoje individue koje izlijeću iz mase kako bi ostvarile svoj plan temeljen na metafizičkim idealima; takva je i Antigona. Međutim, to ostvarenje je nemoguće zbog zemaljskih zakona i zbog tog sukoba ne može se izbjeći tragedija. Dakle, koliko god da kao individue postupamo slijedeći ideju (o) pravednosti, ideju čistoće postupka, onog kojeg smatramo etičnim, svaki taj postupak uključuje i druge ljude, uključuje božanske zakone i ljudske regule, jer ne živimo samo za sebe. Univerzalnost Sofoklove Antigone je uočljiva i u postupcima drugih likova čija sudbina mora biti uzročno-posljedično vezana za čitav kontekst priče. Zato kao nastavak tragedije Antigone – jedne neosporno autentične sudbine, slijede smrti Hemona i Euridike.

Sestrinska ljubav prema Poliniku čak i da je njegov postupak uključivao pogrešne poteze, ljubav je koja nije ogledalo jednostrukosti unutar isključivo jednog osjećaja. Grčka tragedija nosi sudbinu pokoljenja, nosi težinu proročanstva i postaje apstrahirani kod za dešifriranje složenih odnosa unutar kojih likovi moraju nositi tragičnu krivnju. Upravo ona nam govori kako bismo se (prema Aristotelu)   trebali odnositi prema sebi, drugima i životu i kako univerzalno pravilo ispravnoga nikad ne dolazi bez posljedica i težine s kojom se suočavamo. Ako je sudbina neizbježna, ljudski je i poželjeti ići izvan njezinih pravila, ali onda moramo znati kako za te postupke moramo snositi posljedice.

Zar zato priča/tragedija o Antigoni nije univerzalna?