UPITAMO li bilo koju osobu koja piše zašto to čini - izostat će oni istinski razlozi koji vrlo često taj proces čine vrlo živim, usmjeravajući ga ne samo na teme o kojima se piše, nego i na samog pisca teksta koji se često naziva kreatorom ne znajući kako taj pojam za sobom vuče niz paradoksalnih predodžbi gdje pisac igra ulogu bića nadnaravne moći. Povod pisanju je iskustvo etičko i estetsko, a razlozi su ne samo promidžba i jednoga i drugoga već su iscjeliteljski jednako kao i egoistični.

Tko nije dobio nagradu i o kome nije pisano, postoji velika vjerojatnost kako će brzo dovesti u pitanje vrijednost svoga rada ili smisao samog pisanja. Ali estetski entuzijazam je taj koji ipak budi iz kome nihilizma potičući pisca na još jednu borbu sa sobom i sa svijetom.

Proces pisanja prate manire 'kreatora' teksta, odnosno, njegova involviranost ili izopćenost iz svijeta, njegovo samopouzdanje ili nedostatak samopouzdanja, želja za manipulacijom i koketiranje s čitateljem od koga se očekuje kako će sve to servirano u tekstu prepoznati, imati razumijevanja za pisca i tekst, za njegovo iskustvo te se, na kraju, očekuje kako će čitatelj podržati ideju bez čega se cijeli proces čini iluzornim. Fakti igraju ulogu slaganja piramidalne strukture čiji vrh čini zaključak sačinjen spojem iskustva čitanja i pisanja ili čitatelja i napisanog teksta tj. pisca i čitatelja. Jednako tako pisac treba igrati ulogu osobe čija se sveprisutnost u čitateljskom svijetu treba nastaviti i nakon njegove smrti zbog čega ga se sakralizira zbog uloge često prepoznate naknadno.

No, iako je pisanje vrlo intiman proces koji zahtijeva namjernu odsječenost od svijeta zbog samoće potrebne kontemplaciji i reakciji na upravo taj svijet, pisac je najuključeniji u sve procese i najaktivniji sudionik života. On je promatrač čiji osjećaj za detalj istovremeno budi iz sna o isključivosti. Sve ono o čemu piše nije isključivo njegovo nego svačije iskustvo.

Orwell u eseju Zašto pišem (1946.) navodi četiri razloga koja, mogli bismo konstatirati, pripadaju svim piscima proze: čisti egoizam, estetski entuzijazam, povijesni impuls i politička svrha. Ističući te razloge kao motive pisanju on sažima uistinu istine koje leže i drijemaju u svrhovitosti pisanja jer je puno lakše tvrditi kako pišemo samo zato jer želimo isključivo altruistično povezivati svijet i uvjeravati u nepobitnost vrijednosti za koje se svi trebamo zalagati, a formirane su u pojmove kao što su: poštenje, ljubav, iskrenost, zalaganje,... Jer, svaki pisac jest egoističan i smatra kako je u pravu, ali i kako je vrlo važno sve te vrijednosti redefinirati njegovim načinom gdje se sistematičnost u iskazivanju istina mora slagati s vjerodostojnošću uobličenom na isključiv i karakterističan, osoban način.

Društvene mreže su zato postale platforme gdje upravo takvi postupci izazivaju ili ne izazivaju reakcije i po broju klikova i lajkova najprije, pisci mogu prepoznati nivo slaganja ili neslaganja, poticanja i nepoticanja. Napose, nagrade su taj konačni pokazatelj vrijednosti nekog djela. Tko nije dobio nagradu i o kome nije pisano, postoji velika vjerojatnost kako će brzo dovesti u pitanje vrijednost svoga rada ili smisao samog pisanja. Ali estetski entuzijazam je taj koji ipak budi iz kome nihilizma potičući pisca na još jednu borbu sa sobom i sa svijetom. Iako je egoizam pokretač procesa pisanja, estetski entuzijazam ponovo ga vraća u mehanizam gdje mrvice egoističkih namjera postaju ekvivalenti mjestima pojmovnog i misaonog piščeva fetišizma. Dakle, pisac tada smatra kako je ono valorizirano njegovim tekstom jednako onome čime se treba pozabaviti i čitatelj zbog čega će pisac biti u ulozi prosvjetitelja.

Nadalje, pisac mora biti svjedokom istine, jer njegovo pisanje mora biti činjenično kako piše Orwell. Je li uvijek činjenično ili je ponekad rezultat raspoloženja i iskustva posvojenog djeteta čiji posvojitelji ne priznaju roditeljsku ulogu (povijest kao učiteljica života!)? Distanca i podrazumijevanje su, čini se, opasne ako se uzmu zaozbiljno bez samokritičnosti i kritičnosti te objektivnih rezultata.  I zato korak do političke svrhe stoji povijesni impuls. Pišemo li o stanju svijeta, pišemo o povijesti ili o njezinom dijelu u koji smo direktno uključeni, pišući o povijesti postajemo politički aktivne jedinke čiji aktivizam treba animirati čitatelje i one koji bi to nakon nekog vremena trebali postati. Uz ulogu čitatelja, ti postojeći čitatelji i oni budući postaju arhivisti. Reciklirajući istine piščeve intrinzičnosti (čak i kada želi biti objektivan), oni rade na uskrnuću onoga tko zavrijedi životni produžetak.

Ovakvo činjenično predstavljanje pisanja izgleda prilično odbojno ali isto tako, uzimajući sve ove razloge u obzir, ono bez čega pisac ne može jest svijet u kojem živi. Upravo zato pisac egoist mora priznati prvo sljedeće: ja sam drugi. Tek onda će nastupiti katarza: pišem svijet zahvaljujući svijetu. Ako si to ne prizna pisac ostaje samo egoist čiji motivi zatvaraju vrata samokontroli potrebnoj estetičko-estetskim preobrazbama i napretku. Jer kako bi došao do spoznaja, između njega i svijeta nalaze se lebdeće čestice ideja koje su u svijet pustili prethodnici, a zahvaljujući njima spoznajemo vlastite ograničenosti.