DANAS sam odlučila pisati o jednom piscu i dramaturgu koji je ostavio dubok trag prije svega na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni, a onda i u Europi - Dževadu Karahasanu. Rođen je u Duvnu, današnjem Tomislavgradu, 25. siječnja 1953. godine. Diplomirao je u Sarajevu 1976. godine na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu tezom o dramaturškim modelima u glembajevskom ciklusu Miroslava Krleže. Od 1993. živio je u Grazu, a knjige iz njegovog bogatog književnog opusa koji su činile drame, eseji, romani...nagrađene su brojnim nagradama od kojih se ističu Herderova nagrada, Goetheova medalja i nagrada Heinrich Heine. 

Uvjerljivost pripovijedanja prepoznata je i od strane brojnih studenata koji su velikim interesom pratili njegova predavanja iz područja drame. Sklonost jednostavnosti često je usmjeravana i na odnos profesor-student zbog čega su studenti osjećali poticaj na dijalog. Poticanje dijaloga izvan eks chatedra pozicije moći gdje je moguće izraziti stav, konkretno iznositi zaključke kroz isto tako konkretno navođenje uzroka i posljedica koji konstruirajući stav zrcale ponekad inovativne ideje ostat će trajno utisnuto u sjećanje istih tih studenata koji su 19. svibnja prošle godine s velikom tugom dočekali vijest o smrti svoga profesora. Ovaj pomirljivi erudit koji je znao koliko je važan dijalog i koliko može pomoći u otkrivanju istina svijeta uz pomoć književnosti, napuštajući ovaj svijet nije napustio sve one željne i lijepe esejistike uobličene u tekstove koji oslanjajući se na klasičnu literaturu otklanjaju sve nemogućnosti pristupa kroz definiciju već prokušanog.

Dževan Karahasan je znao kako čitanje predstavlja izazov svaki put i zato je naglašavao čitanje iste literature iznova. Baš zato su njegovi eseji vrlo aktualni bez obzira na djela na koja se referiraju. Njihova univerzalnost nije hinjena kontemplacijska manira sadašnjosti gdje pribranošću traži pročišćeno slaganje i pomirenost pisca s čitateljem. Više se čini kako upravo eseji viču gotovo nadljudskim jezikom: “Razmišljaj! Zaključuj! Govorim li istinu?” zato što isljučivost slaganja ne dovodi do pounutrenja, ne dovodi do razmišljanja i povezivanja. Na sve ovo navodi čitanje Karahasanovih eseja, a jedna od takvih knjiga eseja je i Dnevnik melankolije. Možda će čitatelji biti razočarani novim pristupom koji okajava grijehe suvremenosti, ali zasigurno neće ostati isti. Taj novi čitatelj kojega očekuju ovi eseji tražit će nove iskaze i izraze u bespogovorno visoko rangiranim književnim djelima i motivima. Sadržaj kojeg čini pet dijelova s podnaslovima, počevši Od manirizma u dramskoj književnosti do zadnjeg Faust kao povijest spasa uči nas o idealističnom, ideološkom konstruiranju svijeta koji se kroz književnost i u književnosti komparativno usklađujući dekonstruira. Zato što književnost nije iz njega izuzeta, dapače, ona je njegovim dijelom bila i bit će zauvijek kao dežurni ljekarnik - kako pojedinca tako i društva, uzevši u obzir da ljekarnik može pogriješiti. Četvrti dio, Personae, i peti, Iverje, ove knjige čine stranice i stranice ingenioznih interpretacija. Tako nas ovaj autor uči razlici između realnog i stvarnog naglašavajući kako sam lik kao što je kentaur ne mora biti stvaran kako bi bio realan. Njegova realnost je u njegovoj ostvarenosti kroz odnos označenog i označitelja. Dakle, već ovdje se vidi konkretan primjer spoja filozofije i književnosti koja se svako malo pojavljuje u svoj svojoj veličini. Zanimljivo je i kako ovaj autor na jednom mjestu piše kako je Leone Glembay parodija Edipa pa kasnije tu tvrdnju obrazlaže tako što objašnjava “tragičku krivnju”, aludirajući na položaje Leonea i Edipa kroz pojam “obrnute identičnosti”. Komparacija tih likova ih čini bliskim unatoč nepodudarnostima same konstrukcije lika i domena iz kojih proizlaze. Zato njiihova usporedba ne može biti temeljena na jednakostima. Edip je “klasičnog karaktera”, dok je Leone “raspršenog karaktera” kojim upravlja organski zakon. Međutiim, postoji mjera slobode koju oba lika pokušavaju ostvariti. Jedan u kontekstu predodređenja kroz božansku mjeru slobode, drugi kroz djelovanje u skladu raspršenosti karaktera koji ne može artikulirati svoje htjenje. Božanska mjera slobode koju junak želi osvojiti za sebe izaziva njegovu tragičnost. Isto tako, samoljublje i višak slobode proizvode višak povjerenja u moć ljudskog razuma, pogotovo u svoju moć. Baš zato radnja Krležinog lika može biti shvaćena kao “obrnuti odraz” Edipove radnje. Tako Karahasan objašnjava apsurd suvremenog apsurdnog čovjeka koji je otvoren i nedovršen poput Leonea.

I dok na ovako zamršen način Dževad Karahasan pojašnjava u esejima odnose među likovima i radnjama, njegov bivši student se sjeća kako je u realnosti bilo puno jednostavnije, a ta jednostavnost podastire drugačijim pristupom sve mogućnosti s kojima se sigurno ne moramo slagati, no o njima valja razmišljati.