DINA je posebno zanimljiv film s više aspekata. Vizualno bogat, glazbeno usuglašen s obzirom na ambijent i narativno inspirativan. Kako je riječ o dva filma nastala prema romanu Franka Herberta (autor je napisao i seriju nastavaka), znanstvenoj fantastici, ne čudi interes publike, interes kritičara, dežurnih Youtube komentatora. Na razini ozbiljnijeg promatranja, Dina se ne može izuzeti iz povijesnog konteksta barem prema sjajnoj analizi naslovljenoj The History Behind Dune. Ali taj koncept rata tj. sukoba, dobra i zla, svjetla i tame toliko je očigledan u filmu da svaki prosječan gledatelj kao što sam ja može uočiti te najvažnije, najočitije, ako ne i najbanalnije sastavnice ovoga narativa.

Međutim, ova priča o Paulu Atreidesu je priča o vrlo mučnom pristajanju na ulogu vođe unatoč činjenici kako je ta uloga sve samo ne laka. Dok je Dina Denisa Velleneuvea vrlo kompleksna cjelina sastavljena od pomno razmotrenih mogućnosti i nemogućnosti glavnoga lika, Dina iz 1984. Davida Lyncha je karikaturalno poigravanje zlom ili zlim likovima koji sami po sebi izgledaju toliko odbojno da naprosto gledatelj na prvu pristaje na stranu Kylea MacLachlana koji tumači ulogu Paula Atreidesa.

Prilično banalna borba dobra i zla izbanalizirana je do krajnjih granica bez dublje narativne koncepcije, bez ozbiljnijeg pristupa likovima, bez želje da se sama poanta iznese na nekoj ozbiljnijoj razini. Dobro pobjeđuje i to je to, priča staje. Posljednja adaptacija Dine koja uključuje dva filma iz 2021. i nastavak koji pratimo ove tekuće godine sjajni su filmovi ne samo na već dobro poznatoj vizualnoj razini zbog čega opravdano možemo govoriti o spektaklu već i zbog samog narativa koji u sebe uključuje filozofiju pripadanja (kome propada planet Arrakis), propadanja (svi likovi doslovno i figurativno), odnose moći - ili volju/želju za moć (Harkonneni i Atreidesi), manipulaciju (Bene Gesserit), disciplinu (Jessica, Paul, Bene Gesserit, Fremeni), vještinu (Fremeni, Paul, Feyd – Rauth, Ben Gesserit...), upotrebu introspektivne asocijacije (Paul, Jessica, Ben Gasserit), borbu tradicije i modernog svijeta (Arrakis  i ostali planeti) koji iskorištavajući resurse prirode a zapravo u etičkom smislu propadaju i gubi im se istinski smisao egzistencije, izgradnju heroja (Fremeni i Paul kao Muad’Dib), mitomaniju (utjecaji grčke mitologije i figura pješčanog crva), simbolizam (imena nose značenje, začin), Edipov kompleks (Paul bira Jessicu u krajnjem slučaju a ne Chani koju je volio, zbog majke (proročanstvo!) bira Irulan za ženu), odnosa plemena i vanplemenskoga (Fremeni i ostali), Istoka i Zapada (Fremeni i ostali stanovnici koji im remete mir i povezanost s prirodom), prirode i neprirodnoga (voda, začin, crv i sve re- akcije svijetova koji žele njihove resurse posebno začin), velikog vođe i puka (Paul kao Muad’Dib, manipulacija, placebo efekt (napitak),  utjecaj religije (islam, kršćanstvo -  lik mesije, poslanika), sveti rat, džihad (Križarski ratovi? Npr.), determinizam (je li sudbina određena ili je možemo promijeniti)...

Nevjerojatan film, tj. oba njegova dijela! Chani kao lik voljene žene tu je zasigurno odlično zamišljena kao jaka žena iz plemena, koja bez patetike odlazi hrabno dalje na pješčanom crvu. Ona je ta koja zna pravu istinu o Paulu. Ona je ta koja bez obzira na prorčanstvo zna kako je Paul odabrao moć, kalkulaciju, kako želi bilti lider.

Opasnost koja prijeti iz konteksta narativne kompleksne propozicije je upravo sljedeća: onaj tko pristane biti vođa pristaje na vaganje ne samo između onoga općeg - dobra i zla – nego i između vastite koristi i koristi naroda za kojeg se bori. Paul ili Muad’Dib je odabrao sve – pa između ostalog i osvetu. Moć je slatka, njezin okus napaja osjetila perverznim odnosom prema svijetu gdje ta izokrenutost nije usmjerena samo na pravdu, pravičnost, nego jednako tako za niske strasti. Uostalom, Jessica – Paulova majka, s druge strane nije ništa drugo nego vješta manipulatorica; njezine niske želje, strasti, potrebe, zapravo su vezane isključivo za moć i za ljubav prema sinu. Sjajni filmovi, sjajne poruke, odlična gluma, velika želja za izazivanjem kontemplacije i to uz sjajnu glazbu Hanza Zimmera. U tekstu sam spomenula samo dio... važno je pogledati film ne bi li se vidjela i neposredno osjetila njegova vrijednost.