SLAVONSKOBRODSKA publika zna što želi, zna kako treba pratiti različite događaje u gradu te kako, naposlijetku, svaki taj događaj sa sobom nosi nova iskustva. Na tome tragu, jučer je upravo publika u očekivanju komedije, možda zbog izostanka humora iz stvarnosti, ispunila KKD “Ivana Brlić- Mažuranić” čekajući predstavu teatra Erato “Mi tu samo spavamo” U razmjeni informacija o predstavi doznajem kako je jedan od motiva dolaska i glumačka postava koju su činili glumci: Ksenija Marinković, Duško Valentić, Robert Kurbaša, Nadia Cvitanović.

Predstava je počela vrlo privlačno, gotovo uobičajenim dijalogom glumaca o Jugoslaviji i Europskoj uniji. Pretpostavljamo jer je ta tema uvijek na našim prostorima aktualna s gorućim pitanjem: kada je bilo bolje. Naravno, interes publike je tada trebao porasti. Osjetila se napetost kao rezultat očekivanja više humorističnih dijaloga bivšeg direktora socijalističkog poduzeća i poslovne tajnice. Ubrzo u radnju bivaju uključeni ilegalna poduzetnica za koju tek na kraju doznajemo kako nije “noćna dama” već ilegalna poduzetnica (zanimljiv spoj s tehnikom komedije zabune ili intrige gdje komične situacije trebaju proizlaziti iz odnosa među likovima temeljem pogreške kako bi zapravo produbila njihov odnos!).

Josip Regovic/PIXSELL

Ova predstava je manje umjerena komedija čiji trag komičnoga se nalazi u konverzacijama između likova na trenutke kada osjetimo kako se glumci zaista trude izazvati smijeh kod gledatelja: pokretom, mimikom, već spomenutim psovkama, zabunama. Ali njezina poruka o iskrenosti ne smije izostati. Doznajemo kako je upravo iskrenost ta koja vodi sve uloge dajući im dimenziju neporočnosti zbog koje su upravo dovedeni u situacije u kojima se nalaze.

Ovdje nema podmetanja koje bi izazvalo smijeh, nema izrazitoga otklona od publike koja bi se nasmijala smicalicama; veći je naglasak na muđuljudskim odnosima i sudbinama približenim jedni drugima utoliko ukoliko su svi koji se tu nalaze dobri ljudi. Kada lik kaže “dobri ljudi, loše sudbine”, već najavljuje ono što publika treba sama zaključiti.

Josip Regovic/PIXSELL

Pitanje je, je li ova komedija uspjela zainteresirati gledatelje na način komičnoga ili više tragičnoga, je li publika ako je riječ o satiričnoj komediji uspjela doznati što se ismijava. Mislim da jest: vlast, stanje u društvu (...) Ljudi s margine nisu ljudi koji nemaju osobnost, nemaju iskustvo, nemaju dobrotu, jer ovdje je naglasak na neprijetvornosti. Iskrenost ljudi/likova koji žele preživjeti proizlazi iz njhova iskustva. Zato, kada se lik ne povlači sa scene, pitanje je koliko želi promijeniti netom stvoren svijet intime gdje zloći nema mjesta ali i gdje je toliko uljuljkan (lik) u vlastiti ritam otpadništva da uopće ne postoji potreba za bilo kakvom promjenom.

Publika se slabo smijala, dijelom i zato jer su glumci na sceni bili tihi, ali i dijelom zato jer ova predstava marginalizaciju društva predstavlja kroz predstavnike: pekara, samohranog oca, policajca, poduzetnice, tajnice i direktora koji nisu ništa drugo do predstavnici društvenog raslojavanja koje završava istim scenarijem: propadanjem ili snalaženjem jer njhovo dobročinstvo nije dobrodošlo, njihova iskrenost se ne cijeni, njihova borba nema smisla te im zato preostaje snalaženje u uvjetima koje im je društvo nametnulo kao i oni sami sebi u odsutvu daljnje borbe. Pitanje je, je li uopće smiješno gledati takve sudbine i je li smiješno ono što treba biti smiješno kad nas ta komedija zahvati?