VEĆ duže vrijeme viđam ime Nebojša Lujanović i naziv romana „Tvornica Hrvata“ na mnogim portalima. Nisam željela čitati te književne prikaze i kritike. Ne zato jer me nisu zanimale već upravo suprotno. Zanimalo me što o tom romanu pišu stručnjaci. No, znatiželja je pravovremeno zatomljena jer sam željela najprije pročitati roman. Željela sam pokucati tekstu na vrata i ući u taj svijet narativa bez predumišljaja, bez tuđih predodžbi. Željela sam čitati, saznati zašto je baš ovaj roman dobitnik V.B.Z-ove književne nagrade za najbolji roman 2023. godine.

VBZ

U ratu, koji je borba odraslih, najviše stradaju djeca. Njima se kradu snovi, oduzima se osmijeh s lica, a nameće se prisilno odrastanje uz razumijevanje rata kao nečega što je neizbježno.

Od stigmatizacije u zgradi baš zato jer je riječ o pridošlicama iz Bosne („Kad smo jedno jutro jeli doručak, teta Štefica je pozvonila na vrata. Netko se popišao u haustor. Pa je htjela pitati majku jesmo li seka i ja jutros izlazili... Majka je pitala je li još nekome pozvonila na vrata zbog toga. - Nisam, prosim, nemojte se srditi, vi ste prvi, u prizemlju, znate, pa sam prvo vama...”), do shvaćanja dječaka kako je „najzajebanije u ratu odrastati” ili, što je najvažnije, zbog toga želje za normalnim djetinjstvom. To izuzeće iz jednog uobičajenog odrastanja, dječjeg, bezbrižnog najvidljivije je u dijalogu dječaka i djevojčice Kristine:

Jer, u ratu, koji je borba odraslih, najviše stradaju djeca. Njima se kradu snovi, oduzima se osmijeh s lica, a nameće se prisilno odrastanje uz razumijevanje rata kao nečega što je neizbježno. Fascinantno poigravanje humorom, jezik ulice ili da se ne zavaravamo – jezik lišen lažnog sjaja u rečenicama koje ispisuje istina, ono je što čini roman strahovito protočnim. Ali inteligentno doziranje humora i vokabulara koji je itekako živahno usvojen prosječnom čitatelju, ovome romanu daje začin uvjerljivosti te motivira puno više od lažnog dostojanstvenog iskazivanja i sve to kako bi čitatelj postao jedan od sudionika Tvornice Hrvata.

Ovaj roman nameće pitanja: „Što smo mi sad? Sad kad imamo para, ostajemo li ovdje, vraćamo li se ili idemo dalje? Tko smo mi? Moramo li postati kao ovi iz Zagreba, ostajemo li kakvi smo bili prije, ili ćemo nešto mijenjati, spajati pa izroditi nešto novo? Ja bih bio šta treba, nema problema, samo da znam šta smo.” Jer dječak se pita, a odgovori ne dolaze. Dolaze ljudi kojima je potreban novi identitet – novo ime, kako bi se ponovo pronašli. Odatle ideja i za naslov romana, ali i zbog riječi djeda koji mudro zaključuje kako stan postaje tvornica Hrvata.

Jer, ljudi koji dolaze kao na traci ostali su bez sebe, bez materijalnog, bez objašnjenja. A majka pronalazeći načine kojima ljudima pomaže, čak onda kada joj je već dosta te borbe, čini to zbog djece, ali i zbog sebe. Jer i ona je davno izgubljena. Dokumenti, kuverte, bezbroj ljudi koji traže spas su samo dokaz jednog apsurda, kaosa gdje ispaštaju najviše pojedinci čija sreća leži jedino u činjenici da su preživjeli.

I baš kao što stoji u romanu: „Sve sam razumio. I nisam razumio ništa”, tako čitatelju kao vizija može ostati jedino slika napaćenih pojedinaca koji ponekad tragediju prikazuju kao komediju. Ne zato jer im je laknulo, nego zato jer je to jedini dokaz da su još živi.