Darko Lončar Daky jedan je nevjerojatno zanimljiv, produktivan čovjek, otvoren za dijalog, inovativan i zasigurno jedan od brodskih pisaca i umjetnika koji mogu biti ponosni na sebe. Međutim, ovaj čovjek vedra duha ni po čemu ne pokazuje bahatost, veličinu. Rad koji ostaje iza njega baca kao prostirač dobrodošlice pred svakoga, ali bez trunke egoizma. Znate, kad dolazite ondje gdje je sve tako uredno da ne smijete nogom kročiti ni na tepih jer ćete ga uprljati. Takva domaćinstva nisu domaćinstva u kojima se očekuju gosti. Lončar očekuje goste i njegov rad kao i on sam, navikao na raznorazne napade i pogrešne interpretacije, dočekuju goste i to ne na sate monologa već aktivnoga dijaloga čiji smisao je spoznati nešto o svijetu i umjetnosti.

Nema smisla, niti je potrebno čovjeku koji je 2008. godine prodao stan dobiven od Hrvatske vojske u Sinju te se potom s obitelji preselio u svoj rodni grad Slavonski Brod jer mu je otac obolio od raka, govoriti kako je rat koristio u pogrešne svrhe i bio na drugoj strani.

Lončar je dijete grada i vedar duh istoga grada. Bez obzira na sve, unatoč svima koji ga iz bilo kojeg nedokazivoga razloga ne vole, ne trpe ili ponižavaju, unatoč životu bez stalnih primanja,...

Iskoristih priliku za svoje impresije o ovome autoru „Džeparoša od marcipana“ o kojima toliko angažirano želim pisati. Zašto? Ovo pitanje si prečesto postavljam jer želim imati argumente za sve o čemu pišem i govorim. Naime, čitajući ovu knjigu, osjećala sam sram. Ne zato jer je ona loše pozicionirana u odnosu prema ili od strane autora Darka Lončara, već zato što me je posramila pomisao o djeci odbačenoj, prezrenoj, markiranoj, a nemam nikakve moći kojima bih pomogla istoj djeci. Sram koji je izazvan ovim mislima, pismima, kao da je anamneza društva u cjelini koje iste primjerke „samootkrivenja” želi zatočiti u želji da se od njih makne jer su najistančaniji primjerci mračnjaštva. Ali ova djeca trebaju pomoć. Lončar, osvjetlavši im obraz mješavinom tmine i humora čini to da bismo spoznali kako ta djeca i mladi nisu samo to. Oni imaju sjećanja s kojima se bore, sjećanja koja su, natjeravši ih na pogrešne poteze, detektirala problem koji toliko duboko drže u sebi. Nasilje tada je nasilje jer je refleksija proživljenoga...kao i toga što je samorefleksirajuća, bol... sve to sam osjetila ovdje.

Kada u toplini roditeljskog doma čitate ovakvo štivo, a cvrkut ljubavi najmilijih u pozadini nadjačava crnilo štiva, možete se prepuštati maštanju o pravednijem društvu gdje nema mjesta za prezrene. Zato vlastito licemjerje, iz daljine suosjećajno rogoborenje protiv zanemarivanja marginalaca može biti sasvim logičan slijed u lijepljenju etiketa na vlastitu radost i ponos. Lako je biti hrabar kroz ljepotu ugode života. Možemo li biti hrabri i razgovarati, čitati, i otići toj djeci kao gost pripravan na udarac u jedan obraz okrenut onako hrabro samomotivirajuće kršćanski?

Biti hrabri i osjetiti kako pulsira žila kucavica onome koji je već tako mlad, a tako kriv? Mislim da ne. Njima se bave osobe kojima je srce usmjereno na pomoć i altruizam. Darko Lončar je imao srca za uređivanje časopisa „Cvrkut” - domskog časopisa Centra za odgoj Split. Pa zapitajmo se: koliko hrabrosti i srca je uloženo u ovu knjigu? A koliko srca u čitanje? Ako postoji vaga koja mjeri dugotrajnost suosjećanja i sjećanja, koliko bi vagnula naše? Koliko Lončarevo? Koliko pisaca ovih redaka? Posljednjima je srce bolesno i prerano umorno zaspalo u pitanjima kojima ne pronalaze odgovor. U pitanjima o osjećajima na koje nisu naviknuti. Naviknuti na borbu, na agresiju, alkohol,... ovi mladi ljudi moraju redefinirati osjećaje i nadomjestiti gubitke djetinjstva. Resocijalizacija nije u grubosti nego u davanju šanse. Koliko god sami svjesni postupaka, to su djeca, naša djeca. Djeca su ogledalo roditelja, ogledalo društva. Hoćemo li pomoći njihovom srcu da ozdravi preko medikamenata nesebičnosti? Krenimo već jednom!

Jer, je li normalno pitati se:

Užasna svakodnevica je jednako prisutna kao i ona manje užasna ili čak lijepa. Da bismo je shvatili, potrebno je s vage suosjećanja i sjećanja uzeti vlastito i krenuti putem istine. A to se može učiniti jedino iskrenošću. Zato dok čitamo, budimo spremni na poraz.