POSTOJI velika vjerojatnost kako nakon čitanja pojedinih djela možemo lako ostati bez riječi kojima bismo vjerodostojno opisali početni naum i realizaciju, ali to ne znači kako je piščev tekst bezvrijedan. Dapače, izrazita složenost pa vrlo često i ironija i sarkazam koji su vidljivi kod ljudi sa znanjem i stavom, nepokolebljivi, drugačiji, mogu nas jednostavno motivirati na često vraćanje tekstu i njegovo smještanje u konstelacije razumijevanja i podrazumijevanja. Što će reći kako mudar i odrješit pisac nikad ne polazi od pretpostavke kako je potrebno podilaziti čitatelju ne bi li ga on što bolje razumio,... i to podilaziti hrpom općih mjesta s metaforama od kojih niti jedna ne stoji kao neko novo otkivenje nevjerojatne umješnosti i mašte, sa zaključcima koji idu ukorak s čitateljskim trendovima. Mudar i umješan pisac je onaj koji svijet reformira neuniformiranim pravilima istinke predanosti onome o čemu piše s tim da pišući o temama iznosi stav oslobođen kaljuže u koju upadamo svi ako ne izađemo iz topline mase. Ali takvim piscem se postaje. Jednom prilikom mi je netko rekao kako ima dar ali, eto, nije obrazovan (pa u odnosu na neobrazovane s darom, obrazovani su manje vrijedni zbog uvjeta koje su imali i zato je njihova sposobnost očekivana(?)).

Shvatila sam te riječi kao obrambeni mehanizam iza kojeg se krije izlika: nisam obrazovan, dakle, moje pisanje je čisto nadahnuće i dar od Boga i smijem s njim što hoću. Pisanje se uči čitanjem. Za to nije potrebno fakultetsko obrazovanje, nije potrebno bogatstvo. Ali ipak, danas se najmanje čita, ali svi pišu, imaju stav, imaju nevjerojatnu dozu samopouzdanja za izražavanje stava o nečemu o čemu vrlo malo ili ni malo znaju. Sve ovo što pišem ima dublju pozadinu jer upravo pisci su ti koji nas žele upozoriti kako je naše znanje ipak ograničeno i kako naše sposobnosti vrlo često idu u korak s viškom samopouzdanja i pouzdanja u neke nadnaravne spisateljske moći. Dakako, ne sporim; dar je uvijek uključen u onu početnu poziciju koja nam omogućuje priklanjanje određenome području, ali darovi se moraju množiti kako bi život imao smisla; kako bismo napredovali.

No, valja se vratiti piscu kome dugujem veliku zahvalu za ovo promišljanje. Riječ je o Stanku Andriću i knjizi Književne okolice – deset malih tekstova (2024.). Vjerujem kako je ovo ime dobro poznato većini koja će čitati ovu kolumnu i kako je većini poznato i da je riječ o povjesničaru i književniku oko kojega se dignula prašina nedavno u vezi s Akademijom. Nažalost, razočarat ću mnoge pa neću uopće spominjati koje je točno moje mišljenje o toj temi. U ovome trenutku, više me zanima Andrićevo pisanje koje je rezultat obrazovanja, sposobnosti, rada i promišljanja.

Autoru koji je diplomirao latinski i francuski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Zagrebu te doktorirao na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti  očito ne manjka obrazovanja. Njegov rad je vidljiv na oba polja: književnom i povijesnom. Ali ovaj pisac nije eksponiran u javnosti zato jer mu to nije potrebno. On zna iza čega stoji – a to je znanje.

Ova džepna knjižica očiti je dokaz Andrićeve sposobnosti usmeravanja pažnje na autore, djela, mjesta, prostore, teme, kroz tekstove koji su vrlo intimni s jedne strane i začuđujuće indiferentni spram nekih frazeoloških trenutaka koji idu ruku pod ruku takvim esejima. Ovdje se spominju i Jergović i Tomić, Matko Peić, Camus i mnogi drugi, izriču se stavovi i u osnovi, eseji su književni i o književnosti. Ali uz sve epitete koji bi se pridodali ovakvim tekstovima, prije svega je potrebno napisati kako su oni rezultat autorovog nepotkupljivog stava o životu, pisanju i radu. Nema ovdje patetike, nema poigravanja emocijama, nema općih mjesta (za plakanje nad sobom, sudbinom i sl.). Ovi eseji su konkretni, jasni u izričaju, ali isto su tako jasni u jednoj ironično-sarkastičnoj maniri intelektualca koji se ne libi pojasniti pojave i ljude koji su ipak iz nekih razloga inspirativni.

Od književnih večeri, studija, obračuna,... pisac je obuhvatio toliko toga u jedva stotinjak stranica teksta, a opet je uspio zainteresirati vrlo tečnim i bogatim vokabularom. Poznavanje povijesti i književnosti vidljivo je čak i kad je naoko riječ o temi koja i nije bogznašto. Ali naravno, iznevjeravanje čitatelja ovdje je u svrhu postojanosti ideja, predodžbi i znanja. Naposlijetku, knjiga je ta koja ostaje... "Poznajem bijedu knjigâ, ali znam i da su one trajnije od čovjeka, da brzo dolazi čas kad od čovjeka ne ostaje ništa osim njegove knjige.”