FASCINANTNI primjerci literature posvuda su oko nas. Potrebno je malo (is)tražiti, ući u tekst pažljivo, pratiti sve kontemplacijske signale. Hoćemo li uspjeti doprijeti do nekoga dubljeg smisla, hoćemo li izdržati od prve do posljednje stranice, hoćemo li naposljetku biti bogatiji?

Jedna od takvih knjiga; štivo za koje književni kritičari nisu sigurni što bi točno rekli/napisali i time stavili točku na istraživanje je „Babettina gozba“ Karen Blixen. Svakako neobična knjiga poput same autorice. Autorica Karen Christentze Dinesen (Tanne) rođena je 1885. u Danskoj u uglednoj obitelji. Bila je vezana za oca koji je kad je imala deset godina izvršio samoubojstvo. To je samo jedna čudna od čudnih, tragičnih okolnosti u kojima se ova autorica našla. Studirala je povijest umjetnosti u Kopenhagenu, Parizu i Rimu. Inače, pustolovnog duha, dio života provela je u Africi. Rano se udala pa razvela te je upoznala svoju najveću ljubav – vojnog pilota Denysa Fincha Hattona.

Ova se spisateljica nakon razočaranja, nesreća, napokon vratila u Rugstedlund te se u potpunosti posvetila literaturi. Posebno je značajna kao autorica knjige sjećanja „Afrička farma“ (1937.). Ova knjiga je ekranizirana 1985. godine pod nazivom „Moja Afrika“. Važno je spomenuti kako je ova autorica nekoliko puta bila nominirana za Nobelovu nagradu, ali je nikad nije dobila. Ipak, stekla je književni ugled, a ostavština iza nje je golema. Osim filma „Moja Afrika“ koji je postao planetarno popularan, snimljen je film „Babettina gozba“ (1987.), a priče koje je ova autorica napisala ekranizirao je Orson Wells. Za film „Babettina gozba“ posebne riječi hvale imao je čak sam papa Franjo koji ondje vidi kršćansku simboliku.

ekranizacija.com

Uz sestre, gostiju je bilo 12, poput 12 apostola, učenika Isusovih. Jesu li oni bili sada učenici skromne Babette? Jesu li trebali nešto naučiti, a ako jesu - što točno?

Trebali su naučiti pouku iz umijeća za koje je potrebno vrijeme ne bi li se vidio rezultat rada. Rezultat Babettinog truda je gozba, ali ideja je dijeljenje, radost užitka, radost čovještva, radost povjerenja koje postoji iako ovakvo blagovanje nije uobičajeno, iako nije dobrodošlo. Babette je oličenje umjetnice. Ona kaže: „Ja sam velika umjetnica.”. Njezino umijeće vidljivo je u stjecanju povjerenja, u služenju bez pogovora, u prilagodbi itekako neuobičajenom načinu života - u jednostavnosti. Buntovnost koja je tako elegantno prisutna u pripremi gozbe, u blagovanju, dokaz je ljudskosti kojoj je također potrebna pomna priprema. Biti čovjekom koji će nesebično dijeliti svoje novostečeno bogatstvo nije akcija lišena samoljublja, jer Babette zna što jest. Na kraju Babette kao komunar je socijalistkinja. A kakve to veze može imati ponovo s kršćanstvom? Ako išta, barem zbog univerzalnih vrijednosti – ideje o jednakosti. Babette stremi jednakosti u materijalnom smislu, ne izdiže se. Njezina osobnost se prepoznaje u njezinom umijeću. Kao najveća nagrada Babette, kao doprinos društvenom kontekstu koji ideju o dobroti stavlja na pijedestal neporočnosti stoje riječi Philippe pri samome kraju romana: „Ali ovo nije kraj, Babette! Znam da ovo nije kraj. U raju ćeš biti ona velika umjetnica kakvom te Bog stvorio da budeš!”.

Pouka ili poruka o umjetnosti, o životu, o odricanju, davanju,...sve u vrlo kratkoj pripovijesti koja se čita u jednom dahu! Samo vrijeme je saveznik u uočavanju i demistifikaciji sve silne simbolike do koje se dolazi svakim novim čitanjem.