JEDAN od zasigurno najdojmljivijih romana pročitanih u posljednje vrijeme, roman nevjerojatnih pustolovina glavnoga lika imena Håkan pobudio je želju za još jednom kolumnom koja će u fokusu imati književno djelo. Riječ je o prvijencu dobitnika Pulitzerove nagrade za književnost Hernanu Diazu – romanu U daljini.

Ovaj pisac rođen je u Argentini 1973. godine, a danas živi u New Yorku. Iako je narativ pun nevjerojatnih pustolovina obilježenih potragom za bratom Linusom, ovo je roman  tuge, preživljavanja, snalaženja, roman građenja kulta ličnosti ili građenja legendi... Centralni lik u međuvremenu postaje čovjekom još veće žudnje za izgubljenim te zahvaljujući prijateljima Lorimeru i Asi spoznaje snagu ljubavi, privržnosti, snagu znanosti – medicine, snagu kulinarstva - užitka; dakle, on se uči životu te o njemu postepeno spoznaje što jest.

Helen čije ime može imati veze sa ženom spartanskog kralja Menelaja, najljepšom ženom i Parisovom miljenicom, ovdje je još jedan lik koji oplemenjuje ideju neostvarene ljubavi i žudnje. Naravno, u ovoj priči dobra i zla, Helen je mučki ubijena, a Håkanovo ime na listu papira koji je čuvao, a koje je ona ispisala, ostaje kao sjećanje na ženu čija naklonost prema njemu postaje i opstaje u izgovoru njegova imena (“Helen je bila jedna od rijetkih u Americi koja se doista potrudila pravilno ga izgovoriti. (...) Tog dana je također zapisala njegovo ime, nesigurna u pravopis, na komad papira koji će Håkan godinama čuvati.“). 

Uz želju za pronalaskom brata davno izgubljenog pri stupanju na tlo Amerike,  dok su kao migranti došli iz Švedske, tražeći bolji život, ovaj lik je konstantno u potrazi nailazio na gubitke – prijatelja – onih od kojih je najviše učio i onih koji su ga voljeli. Brata ne nalazi, ali nailazi na likove i nove osjećaje prema njemu, definicije i formulacije tih osjećaja okarakterizirane usmjeravanjem čija vodilja su strasti – one niske koje ga progone, od njega stvarajući čudaka, neprilagođenoga diva koji se snalazi u divljini i posjeduje mnoge vještine. Ovaj lik dokazuje kako vanjština čovjeka može biti varljiva zamka za one koji žele profitirati od nesretne sudbine čija težina života se odrazila na njegovom izgledu. I dok s nevjericom pokušavamo spojiti ovaj slojevit narativ s pustolovnim romanima i filmovima koji zahvaljujući vrlo privlačnim scenama pustolovina mogu izazvati divljenje, čuđenje, simpatiziranje pa čak i smijeh i podozrenje zbog pojednostavljene radnje, a opet tako privlačne očima gledatelja i čitatelja, ovaj nas roman pak može uvući svom silinom u more melankolije i tuge. Melankolije koja je osnovno obilježje glavnoga lika i tuge koja se pomalja kroz čitav roman zbog svih situacija koje završavaju gubitcima i na kraju usamljenošću i samoćom koje su neizlječive i nenadoknadive.

Fanatici, varalice i lašci, okorijeli zločinci, potraga za slavom i podređenošću, tjeralice, ratnici (“Dođite vidjeti!” Navaljivao je šerif.  “Ubojica braće! Dođite vidjeti ovu zvijer! Sam sam ga uhvatio! Poput hrabrog Benaje koji je pobijedio i gorostasa i lava. Priđite bliže, dame i gospodo! Slobodno pogledajte! Visok je sigurno dva i pol metra, poput onog egipatskog gorostasa. I bijesan je, baš poput lava u onoj snježnoj jami."); vojnici, potraga za zlatom,, Indijanci, obećana zemlja i vraćanje u domovinu – figurativno i doslovno,  ubojstva i osjećaj grizodušja (“Naime, Håkan je mislio da je doista zgriješio. Ne, protiv Boga, o čijem izblijedjelom postojanju gotovo da više uopće nije razmišljao, nego protiv ideje svetosti ljudskog tijela u koju je tek nedavno iniciran i sada ju je, nakon samo nekoliko mjeseci, u potpunosti uništio.”), ideja evolucije (“Bog nije stvorio čovjeka. Stvorio je nešto što je postalo čovjekom.”);  nevjerojatni opisi prirode (čak i suptilni opis susreta s pčelama u preriji nakon dugo vremena), još nevjerojatniji opisi vještina i snalažljivosti, nadnaravna iskustva zbog tinkture (“Zakolutao je očima, ali se iznenadio otkrivši da one vide i u mraku. Gledale su otraga u lubanju, u njegov vlastiti mozak.”), neobični odnos s Asom – koji ga je spasio (“Osjetio je Asin topli dah, prvo na svom vratu, a zatim na nosu, mirisao je na toplu, vlažnu zemlju. -Ovo.- Koje? - Asa se nasmijao ispod glasa. -Ovo.-Pomogao mi. Oslobodio me šerifa. Pobjegao sa mnom. Ostavio sve za sobom. I sad si tu. Zašto?- Zbog tebe- Ali zašto?- Zato što sam znao čim sam te vidio.”), uz tankoćutne opise svih unutarnjih previranja glavnoga lika s naglaskom na prazninu koju osjeća i koje se nikako ne može riješiti (“ Praznina, otkrio je, želi sve prisvojiti – potreban je djelić atoma (ili treptaj misli) kako bi se dokinula univerzalna praznina.”), građenje civilizacije – to ovaj roman čini vrlo zanimljivim i gotovo neizdrživo privlačnim za čitanje.  

I bez obzira na temu, na slikovitost opisa, na pišćevu maštovitost koja nekome na trenutke može biti pretjerano “kičasta”, ovaj roman zahvaljujući upravo svemu tome odudara od suvremenog prilično izoliranog ultramodernog pisanja lišenog opisa, magičnog pisanja koje takvim postaje zahvaljujući piščevoj angažiranosti bez premca.

Jer književnost prije svega jest: ljepota riječi, ljepota pripovijedanja!