JEDNA od najzanimljivijih i zasigurno vrlo korisnih ideja vezana je za Art ćakulu o kojoj sam već ranije pisala. Međutim, ono što je također vrlo važno, a vezano je za takva virtualna druženja umjetnika jest i činjenica kako ona mogu uključiti sve zainteresirane neovisno o profesiji; važno je prijaviti se na Zoom i ta formalnost je završena.

Art ćakula je virtualno druženje umjetnika s područja Hrvatske i šire.

Piše Ivana Seletković

O čemu se to ćakulalo online?

Facebook stranica s obavijestima o druženjima pruža kratak uvid u radove umjetnika uključenih u aktualne teme/ili izložbe. S obzirom na činjenicu kako je ovih dana izašla obavijest o još jednom druženju pod nazivom „Umjetnost kao oblik Storytellinga”, jučer, 28. travnja 2024. u 18.30 odlučila sam se pridružiti ne bih li saznala o čemu će umjetnice govoriti iako je bilo dovoljno samo pogledati FB objavu za neke opće informacije npr.: „Dragi prijatelji Art ćakule ovotjedno 81. vizualno druženje… istražuje kako umjetnici koriste svoj umjetnički izraz kako bi ispričali priče i pozvali gledatelje na putovanje da istraže skrivena mjesta u vizualnoj umjetnosti”. I ne samo to, Saznajem kako će moderatorica biti Ivana Kutuzović, komentatori/ce Jelena Simić, Jasna Opavski, Snježana Pokos-Vujec, Ljubica Lovrenčić.

Krasan tekst Jelene Simić o priči ili narativu u umjetnosti me dodatno zainteresirao. Rečenicu: „U srcu svakog izuzetnog dela vizuelne umetnosti je priča.”- odavno sam potvrdila vjerujući kako umjetnost čak i onda kad se čini kao puko poigravanje bez osobitoga značenja, kad je više percipirana kao model prema kome će se dekonstruirati poznata forma bespredmetnim nabacivanjem ili razbacivanjem bojama i oblicima, priča. Ona može ispričati mnoštvo različitih priča u priči, biti dvostruko introspektivna u odnosu na umjetnika i promatrača. Umjetničko djelo može voditi dijalog s drugim granama umjetnosti/umjetničkim djelima stvarajući neslućene veze između formalnog i neformalnog, aktualnog i onoga što se ponekad smatra zastarjelim, između književnosti, glazbe, likovnosti, između ponovljenih aktualizacija može ići putem novih gledanja pa prema tome novih čitanja između redaka vodeći se vlastitim iskustvom i iskustvom svijeta... obavezno dajući (u) svakom pogledu novu riječ i stvarajući narativ neponovljene priče.

Svaka nova riječ mijenja perspektivu i svaka nova perspektiva kao da je nadgradnja ionako postojećeg djela. Ono je tu kako bismo bili djelujući akteri, a ne pasivni promatrači iako mislim kako krajnja pasivnost niti ne postoji. Izlagačice su vrlo lijepo objasnile upravo narativni kontekst likovnih umjetnosti krenuvši od poznatog Laokoona što ima direktne veze i s Lessingovim razlikovanjem prostorne i vremenske umjetnosti. Govoriti o bezgraničnosti umjetnosti ne znači simplificirati omamljujućim sveprisutnim toposima već bezgraničnost ima veze s koketiranjem s drugim umjetnostima osobito vidljivim u suvremenom kontekstu. Narativno u vizualnom je vezano ne samo za same konstruktivne poveznice s oblikovanjem umjetničkog djela nego se ono dalje nastavlja u svim oblicima interpretacije svih konteksta vezanih za percepciju.

Jasna Opavski je uz pomoć prezentacije objasnila povijesni razvoj likovnih umjetnosti ali obrazlažući polarizaciju, interpretaciju, unutrašnju priču - napetost koja nije linearna. Lijepo konstruirano predavanje koje je u sebi sadržalo aktualnost društvenih zbivanja i refleksiju u/na umjetnosti(i). Društvena angažiranost suvremene umjetnosti pozivajući na odgovornost uvlači promatrača u svijet gdje se izokrenute vrijednosti vraćaju poput bumeranga očekujući samorefleksiju i uključenost u potencijalnu značenjsku disperziju. Nemoguće je ostati imun na primjere koje je ova izlagačica uzela u obzir. Npr. rad Marijane Rakićević koji ne samo da izgleda šokantno nego upravo detalji koji ga takvim čine upućujući na suvremene standarde života rađaju pitanja o smislu bivanja u svijetu izokrenutih vrijednosti.

FB

„Amalgam - tijelo kao spremnik za informacije” Snježane Pokos-Vujec kao i „Kiborg bakterija” Ljubice Lovrenčić umjetnička su djela duboko simboličnog značenja gdje se moramo zapitati koliko umjetnost može pitanja robotizacije, kiborgizacije,... dovesti do pitanja biti čovjeka, njegovog položaja danas te ključnog pitanja je li moguće biti kontroliran ili će čovjek biti taj koji će i dalje kontrolirati situacijom. Krenuti od mikro- do makrokozmosa, prema tome, znači i ići putem pokretanja na akciju i reakciju logikom početne pozicije prema kojoj čovjek priča priču.

Međutim, onakva priča koju smo sposobni detektirati u suvremenoj umjetnosti nije priča koja ne sablažnjava veći broj ljudi. Ne zato jer je njezina formalna predodžba drugačija nego zato jer ukazujući na višeslojnost narativa od gledatelja očekuje puno više od opisa. Gledatelj je prema tome lišen konzumerističkog postupka koji bi mogao postati floskula; za razliku od takvoga postupanja/postupka i očekivanja sva navedena umjetnička djela vidljiva na ovome druženju su djela dijaloške podloge sačinjene od konteksta stvarnosti, prošlosti, eksperimentiranja bojama i oblicima, a nadasve uvezana narativnim komponentama koje crpi iz svih poveznica uvezanih u klupko čiji početak seže u povijest. Ovo druženje je bilo izrazito korisno i edukativno stoga, ne mogu ne izraziti žaljenje zbog manjeg broja prisutnih, a u želji da sljedeće druženje izazove veće zanimanje. Ne zbog partikularnih interesa, nego zbog izrazite važnosti ovakvih angažmana kako za umjetnike i umjetnost, tako i za shvaćanje velikih umjetničkih narativa. Naše iskrivljene percepcije (ako uopće takve jesu, mogli bismo prije reći površne!) često nas tjeraju na odbacivanje vizualno odbojnoga jer nam nisu sasvim jasna izobličena ili jednostavno nešto drugačija djela suvremene umjetnosti. No, ako nam nešto nije jasno, možda je riječ o našoj nesposobnosti prihvaćanja suvremenog narativa koja može imati direktne veze s našim odbacivanjem svijeta u kome se nalazimo.