JUČER je bio jedan sasvim uobičajen dan u Lijepoj Našoj. Saznali smo kako nam je bivši premijer oslobođen optužbi za ratno profiterstvo. Istog dana stigla nam je vijest kako je došao kraj ekipi iz Hrvatskih šuma. Glas jednog bećara u Saboru očito je više vrijedan od ljudi koji su vedrili i oblačili šumama, da ne kažemo sjekli i izvlačili. Još jedna uobičajena vijest došla nam je iz Vinkovaca, gdje još jedan bivši - ali ministar - dok čeka suđenje otvara privatnu firmu. Mora čovjek od nečeg živjeti, jer je izgubio sva ona prava i naknade koje je zaslužio svojim (ne)radom. Bilo je tu još vijesti o mažoretkinjama, bombama u školama, Jadroliniji.

Nedaleko od Vinkovaca, iz Županje nam je stigla vijest – suvremeni klasik – bivši gradonačelnik je pao sa svojim mesarom zbog tone i pol kulena.

Sve se ovo dogodilo samo u jednom danu, a jučerašnji se ne razlikuje puno od ostalih, a neće biti ni drugačiji od dana koji nam dolaze. Ovo je postala svakodnevica, više se i ne pitamo gdje i s kim živimo. Iako se opiremo na sve načine i pokušavamo dokazati kako ne pripadamo Balkanu, jedno je činjenica – mentalno smo u srcu Balkana s duboko urezanim duhovnim balkanskim kodom u sebi. Taj naš balkanski mentalitet je drugačiji od ostalih u svim oblastima društvenog života. Specifični smo po svemu, od odnosa prema ženama pa sve do odnosa prema kavani.

Građani nakon trideset i više godina ne razumiju kako funkcionira sustav našeg društva. Svi oni koji klapaju na određenim funkcijama, većina nas smatra kako oni uzimaju nečiji novac, a ne naš. Nismo, a bojim se da nećemo doseći taj stupanj razvoja gdje ćemo shvatiti da je to samo građanski novac, odnosno naš. Mi smo ti koji biramo kome ćemo dati da raspolaže našim novcem, odnosno na koji način će raspolagati. Očito biramo one koji će znati uzeti mito, koji će pronevjeriti dosta toga ili one koji će za svoje potrebe uzeti tonu i pol kulena. Nikad ih nismo znali kazniti za sve malverzacije i prevare ili promjene političkih dresova.

Rekosmo da smo mentalno u srcu Balkana, a tu postoji jedan nepisani zakon, onaj balkanski – što si bahatiji to si moćniji. Po tom nepisanom balkanskom pravilu žive i vladaju skoro svi političari u ovoj Balkanskoj močvari. Skromnost, poštovanje i odgovornost prema građanima, odavno su prestale biti osobine koje bi trebale vladati u političkom svijetu. Ovdje još uvijek iz balkanske kaljuže izlazi elita koja bez pardona krade, otima, vara i još ignorira one koji su ih izabrali. Svjedočili smo tome jučer, svjedočimo danas, a i sutra ćemo. Bahato se iživljavaju nad novinarima, ne znaju sastaviti smislenu rečenicu, smatraju se bogom danim gospodarima sudbina. Imaju sve privilegije u društvu, osobne vozače, skupe ručkove i automobile obično s većim prtljažnicima kako bi moglo stati što više kulena. Bahatost je njihov ključni politički alat. A kada se otkriju njihove afere, oni sebe predstavljaju žrtvama medija, jer ih prozivaju samo zato što ispravno rade. Po njima, obično ih prozivaju nekakvi mrzitelji države i svi oni koji nisu domoljubi.

Bahatost političara nije problem samo onih koji je provode. Možda je veći problem u svemu tome društvo koje to sve dopušta. Šutke prelazimo preko njihovih afera, uvijek biramo između manjeg zla, smijemo se njima, bećaru, mesaru, Malom, Velikom. Sve dok ih ne kaznimo na izborima oni će i dalje biti Mali, Veliki, bećari, mesari i neće se zaustaviti na samo toni i pol kulena. Koliko još treba kulena da bi nam bilo bolje?