ANTUN Branko Šimić davno je napisao da su pjesnici „čuđenje u svijetu“. I zaista, pjesnici jesu čuđenje koje izranja iz njihova bića, iz bitka ili bivanja u svijetu. Borbenost lirike prikazana slikovitošću izražavanja može poslužiti prepoznatljivosti pisca, može biti jedini oslonac u izbjegavanju izrazito pozitivističkih, strukturno vrlo zadanih normi uobličavanja stavova o djelu gdje metafizici nema mjesta. Ipak, s otklonom od zadanih obrazaca, imajući u vidu biografiju pisca i njegovo djelo pred sobom, možemo utvrditi metaforičke veze poezije i zbilje. Stvarnost napaja imaginaciju, služi joj kao sredstvo kojim nadograđuje sadržaj ionako prisutan kod svakog čovjeka. Sve uobičajeno, dobiva dozu novog, drugačijeg. Možemo se usuditi zaključiti da tako žive pjesnici kroz svoju poeziju bilo gdje i bilo kada. Ovaj uvod poslužio je predstavljanju jednog 'našeg' pisca. Riječ je o Stjepanu Godiću.

compas / Stjepan Godić

U zbirci poezije „Moj nesporazum s đavolom”, sačinjenoj od šest ciklusa, tako se može vidjeti niz melankoličnih motiva, pesimizam, samoća…

Početna poema „Moj nesporazum s đavolom“ zanimljivo je poetsko ostvarenje u zbirci istog naziva. Faustovski raspoložen „prizivajući đavola“, pjesnik se obračunava sa samim sobom, s onim crnilom svog bića koje izaziva istovremeno divljenje čitatelja, ali i dozu suosjećanja zbog patnje koju on u sebi nosi.

Prolaznost – taj neizostavni element ljudskog postojanja je također je prisutan gotovo u svakoj pjesmi:

„očarani strahom mi smo spomenici

jednoga smaknuća već trešti pakao

u čudesnoj igri strasnih priviđenja“ (Ulica).

Isto tako, bezizlaznost, mnoštvo pitanja koje kao paučina vise u zraku, Godić uobličava u sljedeće stihove:

„Nikada sretan. Bolesno sjetan

Koračam naprijed, al’ ne znam kud“ (Pusta ulica).

Košmar, granično područje između sna i jave, zbunjenost i čuđenje...sve je to vidljivo u Godićevoj poeziji. Slika takvog stanja je prisutna, sjajno iskazana u pjesmi „Zidovi“:

„Zaboravljaš da postoji nešto između života i sna

nešto što tako ludo podsjeća na ludnicu

a nije vrtoglavica od uspomena robija uma možda

u hermetički utvrđenoj kugli lubanje.

Uzalud stojimo pred zaboravljenim vratima u

hodnicima

polarnim Posljednja plinska lampa nema

magično oko

da vidi kako pljuckamo zalutalo sami

I nemoćni da dopremo s one strane zidova.

Prelomimo odlučno preko koljena taj ukleti očaj

probušimo negdje u svijetu nove izvore saznanja

neka ne ostane u nama nijedan grumen plača

nijedna crvotočna misao u izbezumljenoj sjeni zrcala.“

Ono što je uvijek važno naglasiti za ovu poeziju osjećaj je gotovo mučeništva, raspeća (Pjesnik je i danas/ razapet./ Zar opet?) između različitih polova postojanja i opstojanja. Opsjednut smrću, pjesnik opsesivno traga za odgovorima na svoje nesigurnosti („U tuđim razlozima otkrivam hram svoje nesigurnosti“), jer one se reflektiraju u odnosu prema drugome, u odnosu s drugim. Iskustvena poezija, tužna poezija, poezija prolaznosti, smrti („Prijatelju, sutra si suvišan“), neimenovane čežnje („Uzalud te tražim. U tom jadnom snu/ opet sam se kao nekoć našao na dnu“), poezija samoće...to je Godićeva poezija. No, na kraju zbirke, nalaze se i Slavonski motivi.

Godić tu također stvara jednu drugačiju sliku Slavonije.

Životnost, iskrenost, tuga, smrtnost (nažalost): „Odavno je potopio život sve naše brodove“ - piše pjesnik u pjesmi „Slavonski Kobaš“.

Pitajmo se, je li takav ton poezije aktualan, je li svojstven i nama. Svi se borimo s prolaznošću i samoćom. Kad zatvorimo vrata u svijet ostajući sa vlastitim mislima, jesmo li sretni? Prolazimo, umremo bez pozdrava uz okretanje glave. Sutra već nisi, a danas? Što je danas? Sumorno, tužno opstojanje, Sizifov posao.

Zaista, svaki čovjek umire, a tko će mu reći: zbogom? Da olakša smrt, izbriše misli o prolaznosti.

„Tko će kazati čovjeku - Zbogom!“ (Umiranje).