Ono što je na Balkanu ili u Europi nacionalno, u Hollywoodu i Americi je rasno pitanje. Demokratsko načeo jednakosti, koje je u SAD-u tema u svim aspektima života, ne samo po rasnoj, nego i drugim osnovama (spolnoj, seksualnoj, vjerskoj...), zahtijeva pomno „odvagivanje“ kako se nitko ne bi uvrijedio. Posebno se o tome vodi računa u korporacijama i marketingu, koji ne žele „uvrijeđene“, već dakako „oduševljene“ konzumente. Tako bi se mogao objasniti „novi val“ crnačkog filma u Hollywoodu, koji, dakako, ondje nije nikakva novost. Ali to je stvar filmskh menadžera, a nas kao gledatelje, ipak najviše zanima vrijedi li za film potrošiti nekoliko sati i pet-deset eura.   

Film Ženski kralj (The Woman King, 2022., r. Gina Prince Bythewood) dvostruko je „osjetljiv“ - glavni likovi su žene, i to crnkinje. One su tzv. Agojie, žene ratnice u službi kralja Gheza (John Boyega), vladara Dahomeja, moćne zapadnoafričke države u 18. i 19. stoljeću. Neprijatelj im je carstvo Oyo, koje ih ugnjetava i ubire danak, pa se radnja zapliće kad ih se odluče osloboditi, u čemu će ključnu ulogu imati upravo spomenute amazonke.

Uloge glavnih žena ratnica - Nanisce (Viola Davis), Nawi (Thuso Mbedu) i dr. - odlično su odigrane. Slojevita karakterizacija posebno je ostvarena u slučaju predvodnice odreda Nanisce, iza čijeg se kamenog i izranjavanog lica uspješno skrivaju i otkrivaju majčinska nježnost i još neke traume iz prošlosti.

Osobna priča, koja se po običaju umeće u širi, povijesni okvir, melodramatska je, ali ne narušava značajnije opći pozitivan dojam o filmu. Ono što mu međutim nedostaje jest malo razrađenija fabula - uglavnom je predvidljiva i zatvorena hepiendom, koji u povijesnoj tematici uvijek djeluje pomalo patetično.

S druge strane, to je i razumljivo za filmove koji naglasak stavljaju na borbu „dobrih“ i „zlih“ i masovne scene borbe. One su izvedene jako dobro, donekle „stilizirano“, jer je glavni cilj očigledno bila atraktivnost i elegancija poteza, a ne krv i sakaćenje, pa će ih stoga moći do kraja ispratiti i oni „slabijeg želuca“. Štoviše, to su vjerojatno i najbolji dijelovi filma, pogotovo što se odigravaju u „fotogeničnim“ afričkim krajolicima.

„Afro“ ugođaj filmu daje i glazba, za koju se pobrinuo džezer Terence Blanchard. Plesovi, ritmovi i napjevi, koji sami za sebe zvuče lijepo i egzotično, odlično su ukomponirani u ratnički karakter protagonistica, ističući istovremeno njihovu ženstvenost i borbenost, a daju nešto i dinamici radnje. Ritual je bio psihološka priprema ratnika za velike borbe.    

Film Ženski kralj dobar je primjer i kod publike i kod kritike vrlo raširenog, a u suštini pogrešnog shvaćanja žanra povijesnog filma ili spektakla, odnsno igranog filma uopće. Čim je snimljen, izazvao je negovanje, pa i bojkot, onih koji su procijenili da priča ne prati povijesne činjenice. Zamjeralo mu se, konkretno, što su Agojie i njihovo kraljevstvo malo „uljepšani“ prešućivanjem da su i oni aktivno sudjelovali u trgovini robljem.

Podsjetimo, za one koji to možda ne znaju, u ovoj su sramotnoj praksi kolonijalne države - u ovom slučaju riječ je o Portugalu - zaista imale suradnike među vođama lokalnih crnačkih plemena i država, a jedna takva bio je i Dahomej. Bez obzira što je to utvrđeno kao povijesna činjenica, to nikako ne bi trebalo razmatrati kao element za ocjenu jer ovo nije dokumentarni film, kao što to nisu ni Troja, Spašavanje vojnika Ryana ili Lepa sela lepo gore. Za potrebe nekog efekta, bila to napetost, karakterizacija, isticanje poante ili nešto treće, igrani film može i upravilu hoće više ili manje „iskriviti“ povijesne činjenice. Kome to narušava doživljaj filma, neka gleda dokumentarce i čita povijesne enciklopedije.

Ocjena filma: 4/5