Ja ne pratim štampu
jer unapred znam
na dobre mi vesti
ne miriše dan

prespavati jutro,
prespavati vek
kako li je tek

Mamurni ljudi,
ko vas to budi
pravo na jastuk
imamo svi
mamurni ljudi

„Mamurni ljudi", Leb i sol

Užasnuti izraz lica fenomenalnog hrvatskog glumca Ive Gregurevića u filmu Krste Papića „Priča iz Hrvatske" kada u policijskom uredu ugleda Mustafu Nadarevića, koji glumi starog komunističkog aparatčika konvertiranog u novo-hrvatskog špijuna, represivca i uglednika, govori više o našoj stvarnosti od brojnih biblijsko debelih socio-političkih studija i analiza. Nadarevićev lik, kao notorni udbaški kadar, dao je likvidirati proljećarski nastrojenog emigranta - sina Grgurevićevog lika. No kako to obično završava u ovom našem balkanskom melting potu ili kotluši, tako i u ovom filmu iz sada već davne 1995. „pobjeđuje ljubav" i svi završavaju utopljeni u jednu „skladnu" obitelj u kojoj mir vlada samo na površini ispod koje kipte antagonizmi nekih budućih razdora i sukoba.

Nakon dvadeset godina, omamljeni anestetičkim učincima promašene politike općehrvatske pomirbe, kojoj je jedini cilj bio izbjegavanje preuzimanja odgovornosti ultra-rigidnih komunističkih kadrova konvertiranih u kvazi-nacionalne jastrebove i kojekakvih bjelosvjetskih hohštaplera, infiltriranih u sve strukture društva, našli smo se u situaciji tobožnjeg ponovnog ujedinjenja protagonista prošlih vremena i njihove vlastite djece i unuka, raspoređenih u dvije najveće hrvatske stranke, u nestrpljivoj nakani da dokinu hrvatsku suverenost i samostalnost. Izostanak lustracije i zabrane bilo kakvog političkog (i policijskog) djelovanja bivšim pripadnicima komunističke vlasti, duboko je podijelio Hrvatsku i doveo do pada svih tradicijskih, povijesnih, religijskih, obiteljskih i općih vrijednosnih kriterija što je rezultiralo totalnim kaosom, grabežom i truljenjem društva u cjelini. Mrva razbora koja je narodu preostala spriječila je jedinu stvarnu alternativu lustraciji - bratoubilački rat kroz tko zna koji unutarhrvatski sukob. Pristali smo svi na kolektivnu amneziju i na svoju štetu sebe uvjerili kako car nije gol, kako smo uređeno društvo koje je prihvatilo novi društveni poredak i sve što uz njega ide. Tako neuredni, šizoidni i grogirani, u strahu od mamurluka i glavobolje, kivni na svaki unutrašnji glas koji nas pokušava dozvati svijesti, poput zombija teturamo u bolju budućnost i integracije.

Napokon je na jednoj našoj televiziji prikazan EU promidžbeni spot od kojeg odmah ne proradi refleks bljuvanja. Emitiran je na Kapital Networku u sklopu emisije „Europska pitanja" i u njemu nema nikakvih komentara, samo glazba i pokretne slike. Svaki bi normalni čovjek odmah poželio biti žitelj Unije kada vidi razgaljene Nijemce i Francuze kako sa zanosom ruše granične prijelaze i ostvaruju viziju Europe bez granica. Mame vas tako slike sreće i blagostanja, žitnih polja i modernih tvornica, uređenih trgova i raskošnih trgovina, sretne djece i zadovoljnih ljudi, uspješnih znanstvenika i dovitljivih inženjera. Poželi čovjek da je već sutra referendum i da odmah nakon konačnog izvješća DIP-a krenemo u juriš na šengenske prijelaze. No svakog „budnog" ipak će zasmetati dva kratka inserta. U jednom, nakon kratkog prikaza vukovarskih i mostarskih ratnih ruševina pojavljuju se omraženi europski promatrači, njihove nazovi mirovne snage. Hoćeš-nećeš vrate se sjećanja na vrijeme kada ta ista Europa nije učinila gotovo ništa kako bi spriječila enormne ljudske i materijalne gubitke koji su nas zadesili, kako su se s našim sudbinama poigravali razni lordovi i skandinavski nadri-humanisti diplomati. Umjesto da elegantno izbrišu iz svojih filmića i možda naše memorije svoju sramotnu ulogu, oni se time još gizdave. Koliko nas doista drže za pripadnike „europskog civilizacijskog kruga" možda govori i naziv jednog drugog promotivnog videa: „Schuman: 60 years of peace in Europe" (60 godina mira u Europi).

Koliko smo doista bliski tom europskom krugu možda još bolje pokazuje sam kraj spota u kojem prvo moćni europski ratni zrakoplovi polijeću i u sljedećem kadru bombardiraju neke pustinjske predjele (možda libijske?), a zatim vidimo male afrikance u školi i nekakav izbjeglički kamp u kojemu ponovo humani europljani peru svoju savjest. Tko je devastirao Afriku? Kada su to Hrvati vodili osvajačke ratove s ciljem porobljavanja i ugnjetavanja drugih naroda? Kada smo poput civiliziranih Engleza, Francuza, Španjolaca, Portugalaca, Nizozemaca i Belgijanaca stvarali krvave kolonije i provodili genocid nad nedužnim narodima? Istini za volju, neko su se vrijeme primirili, no kako smo nedavno mogli vidjeti na primjeru Zaljevskog rata i Libije, dovoljan je jedan mig prekooceanskih gazda kako bi se to promijenilo. Osjećamo li se doista kao pripadnici takvog civilizacijskog kruga.

Sukladno neiskorijenjivom komunističkom svjetonazoru, naše elite su kozmopolitski raspoložene. Doduše uglavnom prema europskim elitama. Mala raja ih previše ne zanima. Uvjeravaju nas kako ćemo živjeti u sigurnoj zajednici koju se nitko nikada neće usuditi napasti. Moguće. No, zaboravljaju kako za razliku od njih, vjerojatno kao i većina nedužnih i nemoćnih žitelja europskih naroda, ne želimo sudjelovati u njihovim budućim krvavim pirovima. Europljani pate od amnezije. Hrvati pate od amnezije. Dakle, ipak imamo sličnosti. Europa takoj zdaj!

Poveznica na promidžbene i informativne spotove za EU.

Promidžbeni spot spomenut u tekstu nisam uspio pronaći na netu, ali je priložen jedan vrlo sličan.