Nakon zadnje kolumne "Moje meno je ..." od nekih čitatelja i poznanika zaradio sam etiketu euroskeptika. Iako ni sam sa sobom do kraja nisam raščistio jesam li za naš ulazak u EU ili ne, volio bih se smatrati eurorealistom. Do sada, nitko iz moje bliže i dalje okoline nije osjetio nikakve posebne koristi od našeg "približavanja" euroatlatnskim integracijama, osim kolega koji su mjesecima radili na nekoliko kandidatura za EU projekte koji su svi redom odbijeni. Radilo se o zanimljivim idejama, u projekte pretočenih od visoko obrazovani ljudi, koji se dobro služe stranim jezicima, pomno poznaju sve vrste planiranja, sve to znaju obraditi računalima, kvalitetno komunicirati i prezentirati. Čini se, nisu pogodili nit tankoćutnih briselskih birokrata, ali su zato stekli neprocjenjivo iskustvo.

Promidžbeni program koji bi nam trebao približiti EU i dalje držim izuzetno neprimjerenim, zaglupljujućim i kontraproduktivnim. Umjesto infantilnih spotova, kao "hoću li moći bez carine dovesti krntiju iz Njemačke?", bilo bi bolje ljudima temeljito protumačiti neke osnovne ideje, načela i dokumente na kojima se EU zasniva. Ne moramo pri tome uvijek biti zadrti materijalisti, osvrnimo se ponekad na osnovne ljudske vrijednosti. Na primjer, jedna od temeljnih vrijednosti EU je suživot, tolerancija među ljudima raznih nacionalnosti, spolnih opredjeljenja, rasa i vjera. Vrlo slično nečemu što smo prije zvali bratstvo i jedinstvo, ali naravno, puno, puno modernije. Mogla bi HTV napraviti recimo ovakav spot:

"Iz svog stana na Hebrangu, Kata ispraća Franju na posao u ĐĐ, a on se na hodniku nespretno zabije u susjeda Francuza Bafétimbija, kojeg svi od milja zovu Bat. Tamnoputi musliman Bat porijeklom je Senegalac i svi se slažu kako se izvrsno uklopio u našu sredinu, nakon što je jedva izvukao živu glavu iz siromašnog predgrađa Marseillea, gdje je živio do ulaska Hrvatske u EU. Kako zbog naše samo trenutno teške gospodarske situacije više nema nego što ima posao, posvetio se pomoći lokalnoj zajednici, tj. preopterećenim kućanicama dok im muževi zarađuju za život. Priča se i kako nadimak Bat nema nikakve veze s legendama o iznimnoj obdarenosti tamnoputih. I dok je Bat veselo migao Kati, Franjo mu pruži ruku žaleći zbog svoje nespretnosti. "Još će pomisliti susjed kako imam nešto protiv njega, ili, ne daj bože, protiv njegove rase ili vjere." - pomisli Franjo skrušeno, sretan što nije izazvao međunarodni incident. Spuštajući se niz stepenice i približavajući se prizemlju, začuje glasne tupe udarce. Ugledavši drugog susjeda, Mirceau, inače Rumunja iz Bukovine, kako cijepa drva na ulasku u zgradu, Franjo samo nehajno odmahnu rukom i kimnu na pozdrav. Mircea gotovo od prvog trenutka ulaska Hrvatske u EU, radi u jednoj brodskoj građevinskoj tvrtki, ali siroti nije uspio naučiti ništa hrvatskog te mu susjedi nikako ne mogu objasniti kako nema potrebe za drvima za ogrjev kada u zgradi imaju iznimno kvalitetno i jeftino grijanje od Brod-plina."

Ovakav spot mogli bi pokazivati i izvan Hrvatske, kako bi pripremili žitelje Unije na naše tradicionalno visoke standarde suživota i tolerancije. Kada bi se još ubacio neki prizor našeg trpeljivog ophođenja prema istospolnim bračnim sudružnicima, pokazali bi mi toj Europi da smo mi odavno njen dio i da se ne trebamo mi približavati njima, nego oni nama. Možda će netko posumnjati kako ovakav scenarij nije moguć? Sudeći po komentarima na prošlu kolumnu, bit će vrlo vjerojatan jer u Hrvatskoj neće doći do pada plaća te ćemo biti privlačni za sve one koji u svojim matičnim državama ne mogu dobiti posao, niti zaraditi tolike plaće ni za pola godine. Nadalje, pogledajmo sljedeći ulomak iz Lisabonskog sporazuma:

1. Ovime se uspostavlja građanstvo Unije. Svaka osoba koja nosi državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo, već ga dodaje.
2. Građani Unije imaju prava i dužnosti predviđene Ugovorima. Oni, između ostalog, imaju:
(a) pravo na slobodno kretanje i prebivanje na području država članica;
(b) pravo da glasuju i da budu birani na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državi članici u kojoj prebivaju, pod istim uvjetima kao i državljani te države;
(c) pravo da, na području treće zemlje u kojoj država članica čiji su državljani nema svoje predstavništvo, uživaju zaštitu diplomatskih i konzularnih tijela bilo koje države članice pod istim uvjetima kao i državljani te države;
(d) pravo na podnošenje peticije Europskom parlamentu, pravo na obraćanje europskomu pučkom pravobranitelju te na obraćanje institucijama i savjetodavnim tijelima Unije na bilo kojemu od jezika Ugovora te pravo na odgovor na istomu jeziku.

Iako sam iznimno zadovoljan stanjem demokracije u nas, dodatno me veseli činjenica kako će možda već na sljedećim lokalnim izborima (ako uđemo u EU) lista kandidata za gradonačelnika možda izgledati ovako: Mijo, Pero, Mirko i Bat. Jedino me brine možebitni nagli porast lokalnog stanovništva pred izbore. Također, zabrinut sam i zbog stranih tužibaba koje bi nas mogle za svaku sitnicu cinkati Europskom parlamentu i drugim zajedničkim institucijama. Kako u EU svi građani moraju imati jednaka prava, pitam se hoće li neki nerazumni došljaci razumjeti kako kod nas u Ustavu postoje neke posebne, izdvojene skupine građana. Za sve koji žele dokučiti sve blagodati koje nam donosi EU u prilogu se nalazi hrvatski prijevod Lisabonskog sporazuma. Lisabonski sporazum trebao je biti novi ustav Unije, međutim, referendumi u Nizozemskoj, Francuskoj i Irskoj nisu prošli. Primijenjena je tada druga taktika, umjesto novog ustava, tekst je tretiran kao sporazum država članica te se na taj način uspjela zaobići obaveza održavanja referenduma u svim državama članicama. Pojedinosti o tome kako je Ustav postao Sporazum možete vidjeti u ovom dokumentarcu u 6 nastavaka.

Nakon što smo ovdje načeli temu ulaska Hrvatske u EU i na našoj su lokalnoj dalekovidnici, u emisiji "Klopka", viđeni Brođani prozborili o svom shvaćanju ovog procesa. Vrlo realno su navedene neke pozitivne i negativne posljedice tog čina i nekoliko upozorenja. Opći je zaključak kako ćemo sami biti kovači svoje sreće ili kako je sve u našim rukama. Posebno je istaknuto kako se moramo okrenuti i uvažavati Znanje. Iako predmnijevam kako štovani gosti razmišljaju o Znanju slično meni, smatram kako je to potrebno dodatno elaborirati. Naime, znanje je u nas do sada vrednovano samo kroz papire tj. svjedodžbe i diplome. Takva, samo formalna verifikacija znanja dovela je do toga da dio građana pod svaku cijenu želi doći do papira, jer im on jamči istu plaću kao i ostalim zaposlenicima sukladne školske spreme bez obzira na njihove stvarne sposobnosti, produktivnost i kreativnost. Stoga, umjesto da se i nadalje propagira znanje i to posebno ono verificirano visokoškolskim diplomama, možda je vrijeme da se počne propagirati Kreativnost, kao jedina prava mjera doprinosa napretku tvrtke, ustanove i društva u cjelini. Možda tada ne bi imali porazne rezultate u znanosti kako ih je nedavno naveo Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti: Hrvatska je po znanstvenoj produkciji (broj objavljenih radova) 46. u svijetu, po citiranosti 194. u svijetu (dakle utjecaj naše znanosti na ostale u svijetu - nedavno je primljena 193. zemlja u UN), te iznjedri 7 patenata prema 117 patenata na milijun stanovnika (prosjek EU). Uzrok ovome upravo je forsiranje formalnog "papirnatog" znanja na račun Kreativnosti. Kako je moguće i u nas vrednovati Kreativnost, a ne samo suhoparno znanje, već sam naveo na kraju kolumne "Cjeloživotno laganje".

PDF Dokument

LisabonskiUgovor.pdf

Dokument

LisabonskiSporazum.doc