Hrvatska politika i mediji doživjeli su potpun moralni slom u svojim reakcijama i izvješćima o najnovijoj vojnoj agresiji Izraela na Pojas Gaze. Ponašanje hrvatske politike posve je očekivano, a ni sramoćenje medija nije neočekivano, što zbog neznanja i nestručnosti svaštarskih novinara, što zbog njihove apologije američke politike i "strateškog partnerstva" Hrvatske sa SAD-om.

Hrvatska vanjska politika sebe već dugo vidi kao najpouzdanijega američkog saveznika u ovom dijelu Europe te se od nje i ne očekuje ništa drugo do da slijepo slijedi američku politiku. Čini to posvuda - u Afganistanu, Iraku, Iranu, Libiji, Siriji, Gruziji, Ukrajini, Rusiji, Bosni i Hercegovini i drugdje - pa zašto to ne bi činila u Izraelu i na onome skučenome i teritorijalno nepovezanom dijelu Bliskog istoka koji se sve neopravdanije naziva Palestinskom samoupravom.

Reakcija hrvatske vanjske politike na agresiju Izraela na Gazu u skladu je sa stalnom apologijom američke politike

Mali imaju samo obraz

Koliko god svakome razumnom i iole pristojnom građaninu ove zemlje bio uvredljiv, izraz "ame rička pudlica" najbolje opisuje suvremenu hrvatsku vanjsku politiku, neovisno o tome jesu li na vlasti HDZ ili SDP i jesu li na čelu Ministarstva vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović, Gordan Jandroković ili Vesna Pusić. Štoviše, lijevo-liberalna koalicija na vlasti na stanovit način prednjači u svojoj podložnosti američkoj politici.

Tko zna zašto? Možda zbog "kemije, koja se onomad rodila između hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i bivše američke državne tajnice i, kako se nagađa, buduće predsjedničke kandidatkinje Hillary Clinton? Možda zbog ambicija hrvatske ministrice da postane generalna tajnica Ujedinjenih naroda, a što joj neće uspjeti bez potpore Sjedinjenih Država, njihovih strateških partnera i odanih saveznika?

Nije ni bitno. Bitno je da su hrvatska politika i mediji izgubili moralni obraz u najnovijem "slučajuGaza". Velesili poput Sjedinjenih Država obraz ne znači ništa, ali malim zemljama poput Hrvatske on je obično jedino što imaju. Što se, dakle, dogodilo? Izraelski napad na Pojas Gaze u nas se tumači kao razumljiva i opravdana reakcija na raketne napade Hamasa na izraelski teritorij. S obzirom na jačinu i djelotvornost, ti napadi ne mogu biti uzrok za masovnu vojnu agresiju i invaziju. Izrael i Pojas Gaze posve su nesumjerljivi politički i vojni entiteti.

Izrael je već više od pola stoljeća okupator palestinske zemlje i palestinskog naroda, kako onoga na Zapadnoj obali rijeke Jordan tako i onoga u Pojasu Gaze. 

Izrael je ekonomski razvijena, politički konsolidirana i vojno superiorna država. Iza svakoga njegova poteza stoji najmoćnija svjetska sila, politički frustrirana Europska unija te moćna židovska zajednica i židovski lobiji diljem svijeta.

Pojas Gaze uzak je, prenapučen i siromašan palestinski teritorij koji je desetljećima životario pod izraelskom okupacijom. Otkako je Ariel Sharon 2005. odlučio povući izraelsku vojsku, iseliti malobrojne židovske naseljenike i razoriti njihova naselja na tom području, funkcionira kao veliko "logorsko društvo" opkoljeno i s kopna i s mora izraelskom vojskom i povezano s vanjskim svijetom samo podzemnim tunelima kroz koje se krijumčare hrana, lijekovi, građevinski materijal, ljudi i oružje.

Sukob Izraela i Pojasa Gaze doistaje sukob Golijata i Davida. Ipak, američka politika i politika američkih saveznika taj sukob prikazuje kao neku vrstu rata ravnopravnih partnera. Štoviše, Izrael se prikazuje kao žrtva. Stoga Barack Obama - kao što su to radili George Bush, Bill Clinton i svi američki predsjednici prije njih, a najkasnije od objelodanjivanja Eisenhowerove doktrine 1957.- ističu samo legitimno pravo Izraela kao države da se brani od napada na svoj teritorij i da pritom ne pretjera u ubijanju civila.

Obrana jest legitimno pravo svake države, pa tako i Izraela. Sporno je, međutim, što se posve zanemaruje legitimno pravo palestinskog naroda da se buni protiv okupacije i bori za nacionalnu slobodu i vlastitu državu na koju su mu pravo, svojom rezolucijom iz 1947., priznali Ujedinjeni narodi. A Izrael je već više od pola stoljeća okupator palestinske zemlje i palestinskog naroda, kako onoga na Zapadnoj obali rijeke Jordan tako i onoga u Pojasu Gaze. To je tako koliko god mi šutjeli o tome.

Da bi vojno i politički ovladao zemljom koju su Ujedinjeni narodi namijenili arapskoj odnosno palestinskoj državi, Izrael je posegnuo za nekima od najgorih i najnečasnijih postupaka u povijesti. Nakon što je pobijedio u dva velika arapsko-izraelska rata 1948. i 1967. - u prvome je ratu bio apadnut, a u drugome je on "preventivno" napao druge - i vojno zauzeo sav tetitotij koji je bio namijenjen palestinskoj državi, proveo je jedno od najmasovnijih etničkih čišćenja nakon Drugoga svjetskog rata, u kojemu je izbjeglo i izgnano oko 700.000 Palestinaca.

Izraz "američka pudlica'' najbolje opisuje suvremenu hrvatsku vanjsku politiku, neovisno o tome je li na vlasti HDZ ili SDP

Kako ni 1948. ni 1967. u međunarodnoj politici nije bio poznat pojam etničkog čišćenja - taj se nečasni izum ptipisuje Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća - cijela je operacija nazvana "purifikacijom" ili "transferom". O korisnosti tih akcija postoji širok konsenzus u izraelskom društvu. Primjera radi, Benny Morris - "novi historičar" - kojemu se pripisuje revizionistička interpretacija povijesti, napose izraelsko-arapskog rata 1948., i koji sam sebe naziva lijevim cionistom - u jednom intervjuu prije nekoliko godina zamjerio je Davidu Ben Gulionu što nije protjerao sve Palestince kada je za to imao povijesnu prigodu 1948.-1949.

Povlačeći "finu" razdjelnicu između etničkog čišćenja i genocida, koja se u osnovi svodi na stav "bolje biti živ nego mrtav", Morris je etničko čišćenje palestinskih Arapa proglasio nužnim uvjetom nastanka i opstanka židovske države tvrdeći da se "ne može napraviti omlet a da se ne razbiju jaja".

Zamislimo načas kako bi prošao neki hrvatski povjesničar - premda nema hrvatskog povjesničarakoji je toliko utjecajan i ugledan kao Morris koji redovito gostuje na prestižnim ametičkim sveučilištima - da danas izjavi kako je Tuđman pogriješio što tijekom Oluje nije prognao sve Srbe iz Hrvatske jer se "omlet ne može napraviti a da se ne razbiju jaja". Drugim tiječima, ne može se stvoriti hrvatska država dokle god u Hrvatskoj, pa i u njezinu bliskom okruženju, ima Srba. Je li zamislivo da bi nakon toga objavljivao knjige i držao predavanja na američkim sveučilištima?

Drugo, "mirnodopsko" sredstvo ovladavanja teritorijem, jer u izraelsko-palestinskom sukobu liječ je poglavito o borbi za teritorij, jest nelegalno naseljavanje palestinskog područja. Na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu danas živi više stotina tisuća židovskih naseljenika, mahom fanatičnih Židova iz Izraela i drugih država koji funkcioniraju kao pravi kolonizatori koji prisvajaju tuđu zemlju uz materijalnu, političku i moralnu potporu matične "demokratske" Države Izrael.

Osim nekih manjih stranaka, civilnih udruga i javnih intelektualaca koji mu se protive, taj je projekt u Izraelu postao široko prihvaćen. Država daje nelegalnima židovskim naseljenicima brojne poticaje i povlastice kako bi se naselili na palestinskoj zemlji, štiti ih svim represivnim sredstvima, a svako nasilje nad njima oštro i brutalno kažnjava. I dok su se prvotno nastanjivali na nenaseljenim ili slabo naseljenim područjima, kasnije su počeli zauzimati same palestinske gradove.

Je li Hrvatska talac ambicija hrvatske ministrice VesnePusić da postane generalna tajnica Ujedinjenih naroda?

Izrael- uzrok antisemitizma

U tome za njih nema ništa nemoralno jer su to zapravo bili i ostali židovski gradovi neovisno o tome tko je dvije tisuće godina dok su Židovi bili u egzilu živio u njima: Hebronje biblijski Kiljat Arba, grad patrijarha i grad u kojemu se nalaze grobovi Abrahama, Izaka i Jakova; Nablus je biblijski Šehem, grad u kojemu se nalazi Josipov grob; Dženinje grad u kojemu su braća prodala Josipa u egipatsko ropstvo; Betlehemje grad u kojemu se nalazi Rahelin grob; a Gaza, nesretna Gaza, grad je u kojemu je Dalila izdala Samsona.

Levi Eškol, predsjednik izraelske vlade u doba Šestodnevnog rata 1967., povjerio se svojim suradnicima: "Jako želim Gazu, možda zbog Samsona i Dalile". Da bi se shvatila sva apsurdnost takva razmišljanja, zamislimo načas da se nekim čudom u Hrvatsku vrate Iliri ili neko drugo pleme koje je nastanjivalo ovaj prostor prije Hrvata i zatraže povrat ekskluzivnog prava na svoju postojbinu.

Izraelski ministar vanjskih poslova Avigor Lieberman, autentični rasist i šovinist koji ne klije nesnošljivost prema Palestincima i Arapima uopće, rješenje sukoba vidi u prisilnoj razmjeni stanovništva: Arape s područja Izraela treba zamijeniti Židovima sa Zapadne obale uz, dakako, nužne korekcije granica u korist Izraela.

Zamislimo da danas ministar vanjskih poslova Hrvatske kaže da mira "u regiji" neće biti dok se Srbi iz Hrvatske ne transferiraju u Republiku Srpsku ili u Srbiju, a tamošnji Hrvati u Hrvatsku, ili dok Bošnjaci iz Gunje ne zamijene svoje kuće i imanja s Hrvatima iz Orašja. Takvom bi hrvatskom ministru vanjskih poslova bila zatvorena sva diplomatska vrata, a cijela bi država bila podvrgnuta tihim ili vrlo "čujnim" sankcijama. Libermanu i Izraelu to se neće dogoditi.

Nitko razuman ne smije zatvarati oči pred činjenicom da je jedan od glavnih uzroka suvremenog antisemitizma upravo politika Izraela prema Palestincima.

U cijeloj priči hotimice se zanemaruju dvije činjenice. Prvo, Palestinska samouprava jedini je arapski sekularni i demokratski entitet - osim, dakako, Libanona koji je posebna konfesionalna muslimansko-kršćanska demokracija - koliko god ta demokracija bila defektna. U njemu se održavaju slobodni i kompetitivni izbori na kojima se bira vlast. Postoji opće i jednako biračko pravo muškaraca i žena kakvo nije ozakonjeno u mnogim američkim savezničkim državama na Bliskom istoku. Dvije najjače političke snage, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) i Hamas, prihvaćaju rezultate slobodnih izbora.

Drugo, Hamas jest teroristička organizacija, a mnogi žele da to i ostane. No i PLO je nekoć bio terotistička organizacija, a njegov čelnik Jaser Arafat jedan od najtraženijih terorista na svijetu. PLO se ipak ideološki i politički transformirao, priznao Izrael, ptihvatio načelo o dvije države za dva naroda i izašao na slobodne izbore. Zašto se ne bi transformirao i Hamas?

Postojeća izraelska, američka i europska politika gura ga pak u sveveću radikalizaciju koja otežava rješavanje palestinskog pitanja. Čovjek bi pomislio da to i jest cilj te politike. Naposljetku, nitko razuman ne previđa ili podcjenjuje  antisemitizam, njegove strašne posljedice u povijesti i moguća zla u sadašnjosti. Nitko razuman ne zatvara oči pred ustrajnim vjerskim, rasnim i kulturnim izvorima te zločinačke ideologije i politike. No nitko razuman ne smije zatvarati oči ni pred činjenicom da je jedan od glavnih uzroka suvremenog antisemitizma upravo politika Izraela prema Palestincima.