PREDSTAVNIČKI dom Kongresa SAD jednoglasno je usvojio rezoluciju kojom se od država članica Europske unije traži zaustavljanje gradnje plinovoda Sjeverni tok 2. Predsjedniku Donaldu Trumpu predlaže se pak da "iskoristi sva raspoloživa sredstva kako bi se dala potpora europskoj energetskoj sigurnosti kroz diversifikaciju tržišta i smanjenje ovisnosti od Rusije.”

Zastupnički dom upozorava također kako će taj projekt vrijedan više od 11 milijardi dolara dodatno povećati zavisnost Europe od ruskog plina te ocjenjuje da je to "drastičan korak unatrag za europsku energetsku sigurnost i interese SAD-a”.

Nekoliko dana ranije pomoćnik američkog državnog tajnika za energetiku Francis Fannon izjavio je da Sjeverni tok ugrožava sigurnost Europe, da je protivan američkim interesima jer "nije u skladu sa zajedničkim transatlantskim vrijednostima” pa je zatražio od svih sudionika da se povuku iz tog kontroverznog projekta.

Amerika, nakon Kine i Irana, kreće na EU

Najnovija rezolucija Zastupničkog doma te ocjene pomoćnika državnog tajnika Francisa Fannona pokazuju da je SAD odlučio otvoriti još jedan front u trgovinskim ratovima koje Washington nameće svijetu. Nakon što je Bijela kuća zaratila s Kinom i Iranom, sada najavljuje i obračun s članicama Europske unije.

Pojednostavljeno rečeno, ta rezolucija traži da se uvedu sankcije protiv država i tvrtki koje sudjeluju u tom projektu. To međutim neće biti lak zadatak jer je riječ o moćnim multinacionalnim kompanijama i još snažnijim državama. Za realizaciju projekta Sjeverni tok 2 zadužena je kompanija New European Pipeline AG, koja je 4. rujna, 2015., u Vladivostoku, potpisala ugovor s ruskim energetskim divom Gazpromom koji ima 50 posto udjela u tom projektu te multinacionalnim kompanijama E.On., Shell, OMV, BASF/Wintershall i Engie koje imaju po 10 posto.

Njemačka kompanija Europipe koja distrubuira ruski plin po Europi na samom je početku uplatila 40 posto svojih ugovornih obveza. Uprave tih multinacionalnih kompanija nalaze se u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, a te države već su nekoliko puta ponovile kako one svojim privatnim kompanijama ne mogu zabranjivati ili određivati u kojim će projektima sudjelovati jer one posluju po tržišnim zakonima.

 Na Trumpu sve veći pritisak proizvođača

Prošle godine u SAD-u se proizvelo oko 765 milijardi kubičnih metara plina, a do 2050. proizvodnja će prijeći bilijun i dvjesto milijardi kubičnih metara. U 2019. američke kompanije planiraju izvesti oko 35 milijardi kubičnih metara ukapljenog plina. Pri tome SAD uglavnom izvozi taj plin u samo tri zemlje: u Meksiko, Južnu Koreju i Kinu. Do 2020. u SAD će biti završene 4 luke specijalizirane za izvoz ukapljenog plina i sve je namijenjeno tržištima u Europi. Budući da još nema kupaca predsjednik Trump neće birati sredstva kako bi slomio otpor Europljana.

I Njemačka popustila pod pritiskom SAD-a

Europska unija također traži način da smanji svoju ovisnost o ruskom plinu koji pokriva 40 posto njenih potreba. No LNG terminali imaju jednu veliku manu: nitko ne želi ni pomisliti kakve bi posljedice mogle biti kad bi na njima došlo do eksplozije, pogotovo na plovećem terminalu. Pod pritiskom SAD-a čak je i Njemačka bila prisiljena donijeti odluku o gradnji LNG terminala na ušću rijeke Labe koji će stajati oko 400 milijuna eura, imati će kapacitet prihvata 5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, a to je oko 10 posto uvoza plina iz Rusije.

U Europi su trenutno u funkciji 24 LNG terminala te 4 u Turskoj, no svi oni rade s najviše 40 posto kapacitate i svi gomilaju goleme gubitke. Jedino Litva i Poljska, koje se žele dodvoriti Washingtonu, namjeraju proširiti postojeće kapacitete prihvata ukapljenog plina. Uz LNG terminal Świnoujście na granici s Njemačkom, odlučeno je da se izgradi ploveći terminal kod Gdanjska.

Gdje je isplativost LNG terminala na Krku?

Osim toga cijena američkog plina još je uvijek previsoka pa u Europi nema jagme za njim. U američkim lukama ukapljeni plin stoji 2,30 eura po MMB, ali kad se tomu pridodaju troškovi transporta i prerade tada cijena raste i do najmanje 5,15 eura po MMB. Istodobno ruski plin košta oko 4,30 eura po MMB. S tim da Rusi izražavaju spremnost, u želji da sačuvaju svoja tržišta, da će dodatno sniziti cijenu svog plina ako će američki plin u međuvremenu pojeftiniti.

Plinovod Sjeverni tok 2 stajat će oko 9 milijardi eura. Ukrcajna luka biti će na ruskoj obali Baltičkog mora, prolazit će po morskom dnu te izaći na obali pokraj njemačkog mjesta Greifswald. Budući da na trasi nema niti jedne intermedijalne kompresorke stanice navodno nema opasnosti od zagađenja. Plinovod bi bio sličnog kapaciteta kao i North Stream 1, dakle, njime bi se prevozilo oko 9 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Za Rusiju je Sjeverni tok 2 od posebne važnosti jer se njime zaobilazi Ukrajina i tako omogućava izravan pristup europskom tržištu.