OVIH dana, širom svijeta obilježava se 75. godišnjica oslobođenja nacističkog logora Auschwitz-Brikenaua. Dani sjećanja na holokaust i sprječavanje zločina protiv čovječnosti. I Slavonski Brod sudjeluje u obilježavanju tog dana 17. stručnim skupom pod nazivom „Poučavanje i učenje o holokaustu i sprečavanju zločina protiv čovječnosti". Doslovno tako.

Vratimo se načas u vrijeme poslije počinjenja genocida nad Židovima, u 1947. godinu, kada je Opća skupština UN-a, za samo tri minute, usvojila Rezoluciju 181 o podjeli Palestine. A sad zamislimo što bi se dogodilo kad bi ista ta Skupština, danas, donijela odluku da pola Francuske, ili pola Njemačke, ili ne daj Bože jedna trećina Hrvatske, pripadne nekom drugom narodu. 

Ni meni nije bilo mrsko otići na, tim povodom organizirano, izlaganje prof. dr. sc. Ive Goldsteina, na temu „Holokaust u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj." Dosta toga je rečeno, dosta toga znamo od prije ali, iz prve ruke, želio sam čuti od čovjeka koji se time bavi, a i sam je Židov. Međutim, profesor Goldstein je izlaganje sveo uglavnom na Milu Budaka.

Dakako, nisam nikakav fan ni Mile Budaka niti Josipa Broza - mada sam bio pionir potonjeg.

Ljudski gledano, zločin je zločin, bez obzira gdje i tko ga izvršio. Za mene su simboli zločina i Jasenovac i Beliburg i Vukovar i Srebrenica i Ruanda i Kambodža i ISIL, ali isto tako, za mene je zločin i ono što Izraelci čine Palestincima. Naime, zločin nije omeđen ni rasom ni bojom kože, nije omeđen geografski, religijski, niti na bilo koji drugi način. Ako je čovjeka ubio čovjek - to je zločin. 

Nakon Holokausta, cijeli svijet klicao je: „Nikad više!" I stvarno, nad Židovima se nikad više nije ponovio Holokaust. I dao Bog da se nikad niti ne ponovi. A zašto se ponavlja nad nekim drugim? 

Kažu kako je povijest učiteljica života. Ali, ako se dešavaju i ponavljaju novi holokausti, kakvi smo onda mi učenici? Iz generacije u generaciju ponavljamo iste greške. U valovima imamo tisuće i tisuće mrtvih - samo zato što se drugačije zovu, na drugačiji način se istome Bogu mole, ili zbog toga što su im politička opredjeljenja drugačija.

Mada se danas zločini, poput Holokausta, ne ponavljaju na isti način, već u drugačijim oblicima, oni su možda i veći ako ih kontekstualiziramo u vrijeme kada čovjek za sebe tvrdi kako je na daleko višem civilizacijskom stupnju - nego je to bio onomad.

U svom izlaganju, uvaženi profesor Goldstein, između ostalog, istaknuo je kako je Nezavisna Država Hrvatska donosila rasne zakone. Znači, tadašnja država imala je svoje zakone po kojima je postupala. Danas također, svaka država ima svoje zakone. Pa bila ta država i stvorena na otimačini tuđe zemlje. Ali ima zakone. I to zakone za koje nije moguće kazati kako su rasni.

Međutim, jedan dio pripadnika naroda za kojeg su nacisti u Njemačkoj 1935. godine pisali 'Nirnberške zakone', kojim je institucionaliziran progon Židova, Roma i drugih tzv. nearijaca, osam desetljeća kasnije, najblaže rečeno, donosi slične zakone. Naime, Izraelski Kneset je, prije dvije godine, donio odluku da je Izrael država isključivo židovskog naroda. Ovim zakonom, svi ostali, dakle kršćani, muslimani, Druzi... bivaju diskriminirani. Hebrejski je tada ozakonjen kao službeni jezik, kao i pravo na teritorijalnu ekspanziju.

Vratimo se načas u vrijeme poslije počinjenja genocida nad Židovima, u 1947. godinu, kada je Opća skupština UN-a, za samo tri minute, usvojila Rezoluciju 181 o podjeli Palestine. A sad zamislimo što bi se dogodilo kad bi ista ta Skupština, danas, donijela odluku da pola Francuske, ili pola Njemačke, ili ne daj Bože jedna trećina Hrvatske, pripadne nekom drugom narodu. 

Svaka država i svaki medij ovaj tjedan oplakuje Holokaust. Prema službenim podacima, ubijeno je oko šest milijuna Židova. Zbog toga i treba svatko plakati. I to ne samo jedan dan u godini. S druge strane, malo znamo da je Staljin pobio preko dvadeset milijuna Rusa, ali taj Holokaust se ne oplakuje globalno. Mao Ce-tung je pobio skoro pedeset milijuna ljudi, ali ni taj Holokaust se ne oplakuje globalno. Amerika je bacila dvije atomske bombe i okupirala mnoge države, ali o broju ubijenih u američkim imperijalističkim ratovima rijetki pišu tek fragmentarno, dok nitko relevantan, dosad, nije potaknuo formiranje svjetske koaliciji koja bi Američko nasilništvo obuzdala silom. Sankcijama, na primjer. 

Miko Peled, izraelski pisac, sin generala izraelske vojske koji je sudjelovao u šestodnevnom ratu 1967. godine, u svojoj knjizi 'Generalov sin', između ostalog piše: „Glavni i najveći neprijatelj je Izrael. To je rasistička i kolonijalistička država s brutalnom vojnom silom. Izrael nikada neće prihvatiti nikakav kompromis o teritoriju jer je utemeljen na cionizmu, koji je opet rasistička i kolonijalna ideologija. Izrael, moja zemlja, odavno provodi kampanju etničkog čišćenja, pa čak i genocida nad palestinskim narodom."

Da, upravo povodom holokausta, primjereno je postaviti pitanje: Zbog čega to rade pripadnici naroda nad kojim je počinjen najveći genocid u Drugom svjetskom ratu?

"Od deset milijuna Palestinaca šest je milijuna prognano.
Teritorij na kojem obitava ovaj narod sve se više smanjuje agresivnom politikom izraelskih vlasti: nasilnim rušenjem palestinskih naselja, kemijskim i fizičkim uništavanjem usjeva, maslinika i njihove infrastrukture. Palestinska su područja okružena visokim zidovima dok se protok robe, vode, prehrambenih namirnica i ljudi kontrolira na takav način da se može ustvrditi kako četiri milijuna Palestinaca živi u otvorenom konc-logoru." U kojoj mjeri je to palestinska propaganda, a u kojoj mjeri tragična istina, procijenite sami - I OVDJE