Ustaše su išli su po Srijemu, Slavoniji, Središnjoj Hrvatskoj, Baniji, Kordunu, Lici, Bosanskoj krajini i Hercegovini i masovno ubijali civilno stanovništvo, muškarce, žene, djecu, samo zato što su bili pripadnici srpskog naroda.
U nastavku u cijelosti donosimo tekst povjesničara prof.dr.sc.
Hrvoja Klasića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je on objavio za informativni portal
24sata.
JEDAN od razloga ostavke ravnatelja Spomen područja Jasenovac posebno me zabrinuo. Prema njegovim riječima, a čuo sam to i s još nekoliko strana, hrvatske vlasti protive se korištenju termina genocid kada su u pitanju masovni zločini ustaških vlasti nad pripadnicima srpskog naroda na području NDH.
Situacija me nažalost nevjerojatno podsjeća na onu u Srbiji kada je u pitanju odnos tamošnjih političkih elita prema genocidu u Srebrenici. Ukazivanjem na nejasnoće u pravnim formulacijama (genocida), prenaglašavanjem važnosti faktografskih pogrešaka za razumijevanje karaktera zločina, te inzistiranjem na točnim brojkama žrtava kao uvjetu za kvalifikaciju zločinačkog čina pojedini hrvatski povjesničari i političari nastoje relativizirati pa i negirati zločinački i genocidni karakter režima kojeg je ustaški pokret uspostavio u NDH. Zašto? Zato što smatraju da ustaški cilj - etnički homogena i čista Hrvatska - ustvari nije bio loš, ali su se pri ostvarenju tog cilja ustaše (ponekad) služile “problematičnim” sredstvima.
Ali, koliko god se trudili, činjenice neće promijeniti. A one kažu da je ustaški režim odgovoran za etničko čišćenje i genocid nad pripadnicima srpskog, židovskog i romskog naroda. I dok se genocid nad Židovima i Romima (uglavnom) ne dovodi u pitanje, ali često opravdava pritiscima njemačkih nacista, genocid nad Srbima negira se, ali ne zbog neutvrđenih povijesnih činjenica nego isključivo zbog političkih odnosa između Hrvatske i Srbije od 1990-ih do danas.
Tko normalan može kolektivno cijeli narod optužiti za genocidnost?
Jedno od opravdanja koje se u Hrvatskoj koristi protiv upotrebe termina genocid ponovo jako sliči onome koje možemo čuti iz Srbije i ostatka “srpskog sveta”. A ono glasi - Hrvati (Srbi) nisu genocidan narod. Pa naravno da nisu! Tko normalan može kolektivno cijeli narod optužiti za genocidnost? Ali zato organizatori i počinitelji uništenja određene skupine ljudi isključivo zbog njihove etničke pripadnosti jesu krivi za genocid.
A upravo to su činile ustaše. Išli su po Srijemu, Slavoniji, Središnjoj Hrvatskoj, Baniji, Kordunu, Lici, Bosanskoj krajini i Hercegovini i masovno ubijali civilno stanovništvo, muškarce, žene, djecu, samo zato što su bili pripadnici srpskog naroda. Razlog dakle nije bilo kažnjavanje kriminalaca, neprijateljskih vojnika ili državnih neprijatelja. Naprotiv, svi dokumenti potvrđuju da je velika većina Srba bila spremna prihvatiti novu hrvatsku državu i nastaviti živjeti kao njezini lojalni građani. Oružje počinju uzimati u ruke isključivo da bi se obranili i to tek nakon tromjesečnog perioda ustaških progona, oduzimanja imovine, odvođenja u logore i masovnih ubijanja.
Iako je i bez pravnih definicija jasno da je cilj ustaškog režima bio “očistiti” Hrvatsku od nehrvata, definicija koju je usvojila Opća skupština UN-a 1948. samo potvrđuje da su navedeni masovni zločini bili dijelom genocidne politike, tj. pokušaja fizičkog istrebljenja pripadnika “nepoželjnih” naroda. UN genocidom smatra “zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu”.
Odgovara li dakle ono što se događalo u NDH definiciji genocida? Apsolutno.
Odgovara li dakle ono što se događalo u NDH definiciji genocida? Apsolutno. I to udžbenički upravo u slučaju stradanja Srba. Jer, samo u logoru Jasenovac ubijeni su deseci tisuća pripadnika tog naroda dok je broj višestruko veći kada se uzmu u obzir masovne egzekucije po selima, šumama i ostalim ustaškim logorima. Osim toga egzistencija Srba ugrožena je od samog početka postojanja NDH i oduzimanjem imovine, uključujući i privatnih firmi te otpuštanjima s radnih mjesta. Posebno je tragična sudbina zadesila više tisuća srpskih djevojčica i dječaka koji su otimani od svojih roditelja i, baš kako kaže definicija genocida, “prisilno odvođeni u drugu skupinu”.
Iskreno, osjećam se poprilično jadno jer 2024. moram nekoga uvjeravati da je ustaški režim bio zločinački i genocidan. Velik je to ne historiografski nego civilizacijski korak natrag za hrvatsko društvo. Postoje događaji i ličnosti iz hrvatske povijesti koji su nedovoljno istraženi i samim time kontroverzni. Ali period NDH je već desetljećima od strane domaćih i stranih povjesničara odlično istražen, i nimalo kontroverzan. Tako da je nažalost više nego jasno da svi oni koji danas pronalaze opravdanja za ustaški režim ne rade to zato što dokaza za zločine nema.
Već baš zato što ih ima.
