TADA šesnaestogodišnji Ćamil Duraković 1995. je slučajno preživio genocid u Srebrenici. Umjesto u Potočare, kao većina njegovih vršnjaka, otišao je drugim putem - prema Tuzli. I samo zbog toga danas je živ. Za razliku od njih. Naziva to najvažnijom životnom odlukom. Već s 25 godina vratio se u Srebrenicu, 2005. godine je otišao iz SAD-a i tada počinje njegov život, politički uspon, jer je htio svoj život provesti u Srebrenici, htio je napraviti sve da se genocid ne zaboravi, da se oduži onima koji nisu preživjeli, da stvori nove, zdrave temelje za budućnost svih u BiH. - piše Večernji list na obljetnicu genocida u Srebrenici.

Genocid u Srebrenici je planirano i organizirano ubojstvo više od 8.000 muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, koje se u srpnju 1995. godine dogodilo u gradu Srebrenici i njegovoj okolini. To zlodjelo je počinjeno u posljednjim fazama troipolgodišnjeg sukoba u Bosni i Hercegovini, nakon što su Srebrenica i Žepa – mjesta proglašena sigurnom zonom UN- a, pala u ruke oružanim snagama bosanskih Srba. Tisuće muškaraca i dječaka koji su su 11. srpnja 1995. godine krenuli iz Srebrenice prema Tuzli, koja je bila pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, u narednim danima su upadali u zasjede, stotine ih je ubijeno dok su njihova tijela ostavljena ležati u šumi, a još više ih je zarobljeno i naknadno pogubljeno. Muškarce i dječake koji su ostali u Srebrenici, pripadnici srpskih snaga su najprije zatvorili pa potom ubili. Tijela su ukopana u brojne masovne grobnice na području istočne Bosne, a počinitelji su kasnije pomoću bagera premještali tijela iz primarnih masovnih grobnica na sekundarne lokacije, ponekad udaljene i 50 kilometara od mjesta na kome su pogubljeni. Ovaj orkestrirani napor da se prikriju dokazi počinjenih zločina doveo je do razdvajanja dijelova tijela, tako da su se posmrtni ostaci jedne osobe našli u nekoliko različitih grobnica. Međunarodni sud je 2007. godine potvrdio raniju presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) da su ti zločini imali razmjere genocida. Presude su podršku imale u radu Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), koja je u procesu identifikacije srebreničkih žrtava primjenjivala napredne metode analize DNK. ICMP-ova upotreba DNK bio je prvi put da se znanstveno utemeljene metode identifikacije primjenjuju u rješavanju slučajeva nestanka velikog broja ljudi. ICMP-ov sistem laboratorija za analizu DNK s radom je počeo 2001. godine, a danas je skoro 7.000 od 8.000 osoba nestalih u srpnju 1995. godine točno identificiran. Osim toga, zahvaljujući procesu identifikacija koji se temelji na testiranju DNK, ICMP je bio u prilici utvrditi koliko daleko su počinitelji bili spremni ići u prikrivanju svojih zločina. U prosjeku su posmrtni ostaci jedne osobe nestale u genocidu u Srebrenici pronađeni u tri do četiri različite masovne grobnice, nerijetko međusobno udaljene kilometrima. ICMP-u su do lipnja 2022. godine prijavljene 7.743 osobe nestale prilikom pada Srebrenice i okolnih mjesta. Njihovi srodnici su ustupili 22.330 bioloških referentnih uzoraka za testiranje DNK. Usporedbom profila DNK preživjelih članova obitelji s profilima DNK izoliranima iz posmrtnih ostataka pronađenih u skrivenim grobnicama ICMP je identificirao 6.979 žrtava. Do danas je primjenom DNK ili bez primjene DNK u procesu identifikacije utvrđeno 7.015 žrtava. Prema ICMP-ovim procjenama, broj osoba ubijenih nakon pada Srebrenice je nešto veći od 8.000. Izvještaje o podudaranju DNK ICMP predaje institucijama Bosne i Hercegovine nadležnim za provođenje službene istrage o nestalim osobama, izdavanje potvrda o smrti i vraćanje posmrtnih ostataka nestalih osoba njihovim porodicama. Za izdavanje ICMP-ovih izvještaja o podudaranju DNK potrebna je minimalna statistička vjerojatnost od 99,95 posto, iako je u većini slučajeva postotak vjerojatnosti daleko viši od minimalnog. ICMP-ovi izvještaji o podudaranju DNK i s njima povezani dokazi korišteni su na MKSJ-u i u suđenjima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Na MKSJ-u je za zločine počinjene u i oko Srebrenice vođen postupak protiv dvadeset osoba, a 56 se o krivnji izjašnjavalo pred Sudom Bosne i Hercegovine. Izrečene su četiri kazne doživotnog zatvora i još 36 drugih kazni, dijelom na temelju najvećeg pothvata identifikacija zasnovanih na testiranju DNK u historiji. U proteklih 25 godina je napretkom u forenzičkoj znanosti povećan tehnički kapacitet za prolaženje nestalih osoba uključujući i identifikaciju njihovih posmrtnih ostataka putem analize DNK, a to je naučna zajednica diljem zapadnog Balkana, uključujući i BiH prihvatila. ICMP nastavlja s obradom uzoraka DNK iz regije, dok istovremeno jača kapacitet za analizu DNK u domaćim laboratorijama čime će se osigurati razvoj održivih kapaciteta domaće forenzičke znanosti koji će dalje unapređivati proces traženja osoba koje se još uvijek vode kao nestale. U posljednjih 25 godina su organi u BiH uz pomoć ICMP-a i putem pionirskog korištenje DNK, uspjeli pronaći 75 posto od 30.000 osoba nestalih tijekom sukoba 90-ih godina, što predstavlja omjer koji nije ostvaren ni u jednoj drugoj postkonfliktnoj zemlji. Još se oko 7.500 osoba vodi kao nestalo, uključujući i oko 1.000 osoba nestalih u genocidu u Srebrenici. Glavni izazov u ovom radu je nepostojanje pouzdanih informacija o lokacijama skrivenih grobnica u kojima se možda nalaze posmrtni ostaci nestalih osoba. Razlog za to je protok vremena i činjenica da 25 godina od završetka sukoba postoji sve manje svjedoka koji mogu ponuditi relevantne informacije.

(Izvor: ICMP)