Imena kao što su Mihael Ferić ili Šima Seletković su velika imena za glazbu koja ima svoje poklonike i njih će uvijek biti unatoč različitom šundu sa svih strana.
SLAVONSKI BROD - Brodska udruga tamburaša/ Brodski tamburaški orkestar 2. svibnja 2024. je objavio veliku vijest/novost iz Muzeja tambure – Prvog muzeja tambure na svijetu. Naime, započeto snimanje prve iz, nadamo se, puno “Tamburaških priča” okončano je te je već sljedeći dan puštena u javnost snimka / priča br.1. Ni više ni manje, riječ je bila o Mihaelu Feriću - velikanu, znalcu, zaljubljeniku u tradiciju.
No, odakle inicijativa za snimanje serijala? Zahvaljujući Mariju Katarinčiću i njegovoj obitelji u Sjedinjenim Američkim državama. Zašto je to važno? Upravo zato kako bismo imali svi dostupne priče vrijednih ljudi koji su ostavili traga u tamburaškom svijetu. Priče dakako, uvijek imaju osnovu oko koje se bazira cijeli niz događaja i splet okolnosti u prvi mah možda neobičan ili neočekivan, ali s druge strane, itekako važan i vezan uz sam angažman čovjeka koji pokušava nesebično djelovati na druge, učeći ih, promičući vrijedne projekte...upravo tako je radio i djelovao Mihael Ferić - glazbeni pedagog, dirigent, etnomuzikolog, nositelj odlikovanja “Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića”... teško je objasniti i rasvijetliti što bi bila kruna njegovog rada jer čovjek koji je pisao udžbenike, zapisivao pučke pjesme, poskočice, plesove, koji je aktivno djelovao za i u svijetu tamburaške glazbe, jedinstveni autor jednako jedinstvene knjige "Hrvatski tamburaški brevijar" je čovjek briljantnog uma, uporan i vrijedan te njegovo iskustvo može biti samo poticaj na onu davno skovanu maksimu: bez muke nema nauke.
Jedino, što se po pitanju Mihaela Ferića možemo upitati što jest muka u cijeloj priči? Jer ovaj neuobičajeno skroman čovjek priča priču oko sat vremena bez neke muke, odnosno, muka nikako nije vidljiva već se doima kako je sve nekako uobičajeno manje ili više teklo u svijetu tamburaške glazbe i kako se zaista nemamo čega stidjeti. A nemamo se čega stidjeti zbog zaleđa. Imena kao što su Mihael Ferić ili Šima Seletković su velika imena za glazbu koja ima svoje poklonike i njih će uvijek biti unatoč različitom šundu sa svih strana. Ne zaboravimo Novosela – oca Nikolu i sina Filipa koji imaju istu tu ulogu – popularizirati tamburu ali zagarantirano s uspjehom.
No, vratimo se Feriću. On počinje priču o jednom prosječnom čovjeku kome je tambura 1957./8. do danas ostala zanimanje, profesija i jednostavno život. Ovaj rođeni Kobašan rođen 1939. na sv. Lovru je završio četiri razreda osnovne škole prema tadašnjem običaju. Pedesete godine odlazi u Brod na školovanje u današnju školu "Ivan Goran Kovačić". Učiteljski zanat je završio u petogodišnjoj školi. Tada su postojali mali sastavi, seoski svatovski svirači ali njihov broj se smanjivao. Ferić je spomenuo bogatu povijest tamburaškog glazbovanja u brodskom kraju/našoj županiji.
Ivan Ferić, Šima Seletković i Josip Nađ su također spomenuti u ovome kontekstu. Ferić je pojasnio na kakvim instrumentima se nekoć sviralo, o kakvim sustavima se radilo. Spomenuo je i repertoarsku širinu, spomenuo je i što su zaista svirali jazz sastavi na ovome području, pričao je o bećarcu za čiju zaštitu je najzaslužniji, o Šokačkoj rapsodiji (koju Ferić naziva tamburaškim spektaklom!).
Također, rekao je kako je morao učiti cijeli život zbog nadograđivanja odsustva glazbenog obrazovanja. Simpatičan je dio razgovora baziran na pričama o druženjima, o smicalicama, o vinogradu, o pisanju Brevijara. Rekao je i kako bi kad bi se opet rodio radio s papirima i istraživao, a vjerujemo kako je upravo to pisanje i istraživanje ono što je obilježilo život ovog vrijednog individualca.
Zanimljivo je i kako smo doznali da su akademski glazbenici nekad s prijezirom gledali na tamburu, onda se uvela u osnovnu školu osamdesetih godina, pa zatim u srednju školu, a onda na Akademiju. Međutim, nema je više u osnovnoj školi i zato su vidljive posljedice. Pričao je o ljubavi prema nogometu ali i o tome kako je zapečatio tu karijeru kao i karijeru rukometaša.
Pri samome kraju na pitanje o najvećem uspjehu izdvojio je uspjehe s orkestrima, Brevijar, a spisateljski dio je vezan za pisanje glazbenih kritičkih osvrta u Cantusu...Tambura ima nevjerojatnu literaturu, rekao je također, no, potrebno ju je sakupiti kako bi bila na jednom mjestu. Naglasio je kako imamo i literaturu i diskografiju i estradu...tambura ne može ići nazad. Upravo ova poruka je najvažnija za kraj jer Brod nikad nije imao vrhunske bendove kao danas. Potrebno je zaokružiti priču o Muzeju, čuvati i dijeliti sve ono što je i Ferić kao i mnogi drugi učinio ne samo za tamburašku glazbu nego za čitavu Slavoniju pa i Hrvatsku.
Ovaj razgovor s vrlo zanimljivim i korisnim pitanjima vodili su: Mladen Jurković, Damir Butković i Krunoslav Dražić. Iza kamere i u montaži bio je Mladen Rakić.
Cijeli razgovor moguće je pogledati
OVDJE.
