Franju Martića možda znate kao gimnazijskog profesora, člana Brodskog tamburaškog orkestra ili voditelja Ženskog vokalnog sastava „Viojlice”, ali odnedavno - on je i novi predsjednik Brodske udruge tamburaša. Povod je to za intervju u kojem smo saznali kada se rodila ljubav prema tamburi, ali i kako stigne uskladiti sve obveze kojima je zajednički nazivnik - glazba.
Kada ste postali član Brodske udruge tamburaša i Brodskog tamburaškog orkestra?
Ja sam zapravo tamburaš od početka svog školovanja, od osnovne glazbene škole i ta tambura je ostala u meni, iako sam imao jedan prekid zbog studiranja. Kada sam se vratio u Slavonski Brod, primijetio sam da se nešto radi u Brodskog tamburaškom orkestru, da postoji i Udruga, a član sam postao krajem 2017. godine. Prva motivacija je bila sviranje tambure za svoje osobno zadovoljstvo, a kroz godine sam postao dopredsjednik. Bivši predsjednik se htio više posvetiti svom osobnom životu, pa sam ja pristao malo se više posvetiti Udruzi. Naravno, uz dogovor s obitelji jer sam svjestan da to oduzima puno vremena i traži puno posvećenosti.
Fotoklub Kadar SB / FB KKD IBM
Na što ćete kao novi predsjednik staviti naglasak? Hoće li to biti nastavak ostvarivanja dosadašnjih ciljeva Udruge - briga o Muzeju tambure i rad s mladima?
Želim nastaviti sve što su dečki iz Brodske udruge tamburaša pokretali i organizirali. Posebno želim da se tambura promovira među mladima. Na Muzej tambure možemo biti jako ponosni jer ljudi stalno dolaze i odlično smo posjećeni. Što se Škole tambure koja djeluje pri Udruzi tiče, želim da postane temelj Brodskog tamburaškog orkestra da imamo odakle crpiti mlade kadrove, a da pri tome i njima usadimo ljubav prema tradiciji i baštini. Najveće bogatstvo i do sada su bili brojni koncerti bez kojih naša publika ne može vidjeti što radimo i kako se razvijamo. Veća sada znamo da ćemo ih sljedeće godine održati minimalno pet.
Franciska Kohon Ratković / PlusPortal
Radite u Gimnaziji Matija Mesić gdje ste voditelj ženskog vokalnog sastava, ali i tu radite s tamburašima? Kako je raditi s mladima, je li ih teško motivirati da se uz sve školske obveze posvete i glazbi?
Vodim Tamburaški orkestar Gimnazije „Matija Mesić” i „Viojlice”. Tamburašima pokušavam pokazati što sve tambura može, to su samouka djeca ili djeca koja nisu imala doticaj s instrumentom. Mladi tradiciju često stavljaju sa strane i nije im prvi izbor pa „Viojlice” nekada „šaraju” i izvode i druge žanrove, posebno popularnu glazbu, ali tradicija ostaje i nje mora biti jer od nje je sve i počelo. Moram zahvaliti ravnateljici Luciji Brnić koja nam dopušta svakodnevne probe. Jako je teško, učenici imaju svoj školski program koji moraju pratiti, ostale izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, ali toliko vole pjevanje i druženje da onda ni meni ne smije biti teško. Postale su zaštitni znak škole, iako se ja trudim da nemamo previše nastupa izvan škole. Viojlice imaju od petnaest do dvadeset nastupa u školskoj godini što je za tinejdžerski amaterski sastav velik broj. Svake godine je smjena generacije, onda je potrebno pronaći nove i tako u krug.
Željka Gavranović / PlusPortal
Kad ste prvi put uzeli tamburu u ruke? Kada se kod Vas rodila ljubav prema tamburaškoj glazbi?
Ljubav je počela u glazbenoj školi, kada sam imao devet godina. Tijekom osnovnoškolskog glazbenog obrazovanja tambura je bila prvi izbor, kroz srednju školu je bilo „šaranja” pa su tu bili i neki drugi instrumenti, a odlaskom na fakultet tambura je potpuno ostala sa strane. Tamburaška glazba mi je prva ljubav pa se i želja za sviranjem vratila. Dolaskom u Brodski tamburaški orkestar, uz nagovor Mladena Rakića, ponovno sam zavolio tamburu. Nije mi bilo svejedno, ali Damir Butković mi je rekao - Skini prašinu s tambure pa se vrati. - i tako je i bilo, uz puno vježbanja i rada.
U našem Gradu postoje pojedinci koji su jako aktivni u svojoj lokalnoj zajednici - često su članovi nekoliko udruga, volontiraju, pomažu, a uz sve to imaju stalan posao i obitelj. Koliko je teško balansirati između privatnog i poslovnog?
Nije teško kada radiš s ljudima koji vole iste stvari i koji te guraju. Brodski tamburaški orkestar, primjerice, ima probe nedjeljom koja je svima sinonim za obitelj, a mi se tada okupljamo i vježbamo. Muzej tambure otvaramo po potrebi za posjetitelje, veliko se vrijeme odvaja i za održavanje Muzeja. Bude teško, ali kada vidiš druge ljude koji se također žrtvuju, na to se zaboravi. Spomenuo bih Krunu Dražića koji uz posao dođe iz Brodskog Stupnika na probu, kako onda da ja ne dođem. To su „poguranci” i ja se nadam da će i mladi nešto naučiti od nas. Kukamo među sobom, ali se međusobno i guramo.
Fotoklub Kadar SB / FB KKD IBM
Što se Muzeja tambure tiče, ima li kakvih novih planova?
U posjedu smo prvi na svijetu instrumenata koji se zovu banjoline, osječkog graditelja Josipa Rohrbachera. Uspjeli smo skupiti cijeli korpus, a nadam se da ćemo ove godine snimiti i zvuk. Posjetitelji ih slikaju, dive se. Sve zanima kako zvuče, nas također, pa ćemo uskoro krenuti sa snimanjem.
Ovaj neumorni zaljubljenik u glazbu za kraj je i ovu prigodu iskoristio da sve zainteresirane pozove da se priključe Brodskoj udruzi tamburaša, a najavio je i sljedeći koncert - MaraTon u čast prerano preminulom Davoru Mariću Mari koji će se održati 25. listopada. Spomenut ćemo i da će Udruga sljedeće godine proslaviti dvadeseti rođendan.
