Nakon što smo ih uhvatili između natrpanog rasporeda, jer se pripremaju za večerašnju svirku u klubu ''Rupa'', uspjeli smo razgovarati sa dvojcem iz legendarnog benda Digitalna kokoš, brodskog rock/pop/hip-hop/tamburaškog sastava kojeg čine Silvijo Safundžić i Andrej Štos. Digitalna kokoš je osnovana prije dvadesetak godina i uz manje i veće prekide djeluje sve do danas.

Za sebe tvrde da su jedini bend koji se nikada nije raspao i čiji se članovi nisu svađali između sebe. To pokušavaju opravdati činjenicom kako ih je samo dvojica u grupi, ali svejedno su na svoj odnos vrlo ponosni.

Razgovor smo vodili u njihovoj bazi, caffe baru ''Lutvinka'', za stolom koji je namijenjen stalnim gostima, obogaćen raznim napitcima i rođendanskom baklavom, kojom nas je počastila slavljenica Evica, djelatnica lokala.

Namjera ovoga intervju je otkriti kako je nastao fenomen zvan Digitalna kokoš i kako se razvijao njihov zvjezdani status. U otvorenom i iskrenom razgovoru pokušali smo saznati potpunu i golu istinu o ovome bendu, njihove glazbene početke i uzore, načine nastajanja pjesama, planove za budućnost... Također smo razgovarali otvoreno i o privatnim temama, a kod kojih su se maksimalno razotkrili.

Zbog opsežnosti razgovora intervju će SBplus objaviti u dva dijela. U prvome će više biti rijeći o glazbenim temama, a u drugome o privatnim.

Silvijo i Andrej, kada i kako ste se počeli baviti glazbom?

ANDREJ: Glazbom smo se počeli baviti u prvom razredu osnovne škole, dakle sa sedam godina. Kada se prisjećam tih početaka sam sebi ne vjerujem da smo počeli tako mali. Ali to je istina. Osnovali smo grupu pod nazivom ''Mali biciklizam''. Kad je moja kćer krenula u prvi osnovne nisam mogao sam sebi vjerovati da se tako malo dijete bavi glazbom. Imali smo male gitarice, koje samo držiš i drndaš. Imali smo i svojih pjesama.

SILVIJO: Moram za početak reći kako smo mi zajedno odrasli na Lutvinci,  rođeni iste 1976. godine. Andrej je doduše malo stariji, čak 24 dana, ali nismo išli u istu osnovnu školu. Mi smo bili prvi ulični svirači u gradu. Nastupali bi pred trgovinom, pa bi nas onda stara potjerala kući i tako…

ANDREJ: Nakon godinu dana smo doveli jednog pjevača, po imenu Gajo, u naš sastav. Bio je godinu dana stariji od nas i on nam je napravio pjesmu Ja volim djevojčicu iz 3A. Mislim da smo mi tada bili drugi razred, a on treći. Imali smo tada i nastupe na koje su dolazili ljudi sa djecom, a i upad smo naplaćivali.

SILVIJO: Ljepili smo plakate po naselju, na ulaze svih devet zgrada i onda bi naplaćivali ulaz. Bilo je po dvadesetak ljudi na svirkama. Mi smo vjerojatno bili najmlađi bend u povijesti Broda. Svirali smo ispred Vatrenke subotom jer je bilo dosta ljudi u prolazu sa Livade, a Hebrang tada još nije ni postojao. Onda su nam oni ubacivali lovu u kutiju.

ANDREJ: Snimali smo svoje pjesme na kazić. Npr., prva koju smo tako snimili zvala se Lavovi i vukovi deru se ko majmuni. Druga pjesma je bila Veterinarska stanica, jer je preko puta bila veterinarska stanica.

Koji su vam bili glazbeni uzori dok ste sazrijevali?

ANDREJ: Mi cijeli život slušamo totalno različitu glazbu, ni blizu ne slušamo isto. Ja sam k'o pican slušao metal, a njemu je najžešće što je sluš'o bio Dino Dvornik.

SILVIJO:. Ja volim funky i džez. Volim slušati Arsena Dedića i Radu Šerbedžiju.

Koliko dugo nastupate kao Digitalna kokoš?

SILVIJO: Sljedeće godine Digitalna kokoš slavi 22 godine rada, a nas dvojica smo 30 godina skupa.

ANDREJ: Godine 1993. smo snimali parodije na dance glazbu. Naš je bio tekst i glazba, a okušali smo se u dance žanru koji je tada bio jako popularan. Tada je bila popularna grupa E.T.  koju smo sa svojim prvim megahitom Imaš ti cigaru srušili sa prvog mjesta glazbene top ljestvice Radio Broda. Ja sam bio Vanna, a Sićo reper. 

Kako nastaju pjesme Digitalne kokoši?

ANDREJ: Pjesme nastaju na čudnim mjestima, većinom ih radimo pola-pola. Recimo, Sićo bi počeo pisati novi tekst, ja glazbu i onda bi Sićo rek'o ''taman me tera kenjat…'' i prođe deset minuta i evo ga nazad i kaže da ima gotov tekst. I ako fali neka strofa, malo uredimo tekst i tako nastaje hit.

SILVIJO: On promijeni neku riječ da ide uz gitaru, recimo kaže ne može ići riječ gotovo već glupane i onda ja kažem ''izvini kume'' kako ne bi došlo do svađe.

Vaša glazbena suradnja dugo traje vjerojatno i zbog činjenice kako ste vas dvojica jako dobri prijatelji. Vaš odnos je opjevan u pjesmi Gay pjesma ili Pederska pjesma.

ANDREJ: Da, to je istina. I Pederska pjesma je također istina jer kroz nju mi progovaramo o ljubavi i toleranciji među ljudima. Tom pjesmom se mi borimo se zaštitu ljudskih prava, propitkujemo ih...

SILVIJO: Mi sve prihvaćamo, pušimo slovenski filter 57. Moja baka je bila Slovenka i Andrej je Slovenac, pa je to nama normalno.

Jedna od vaših društveno angažiranih pjesama je i Rafinerija u kojoj progovarate o borbi Brođana za čist zrak...

SILVIJO: Sad kada to spominješ, dobili smo informaciju kako je ruski predsjednik Vladimir Putin, čuvši našu pjesmu prije nekih mjesec dana, nakon što su mu preveli tekst, odlučio ugasiti Rafineriju nafte u Bosanskom Brodu.

ABDREJ: Uvjereni smo kako smo za to mi zaslužni. Čak je navodno Putin rekao: ''Jao šta sam napravio hrvatskom narodu''. Ali, žao nam je ljudi koji će preko ostati bez posla. Voljeli bismo da se oni zaposle negdje dalje.

Možda je gašenje rafinerije posljedica vaše velike popularnosti i lobiranja vaših obožavatelja iz Rusije, jer ste ipak više nastupali van Hrvatske nego li doma, ne računajući domaći Slavonski Brod. Ima li u tome istine?

ANDREJ: To je istina. Zato mi ne idemo na more. Svi te gnjave, zaustavljaju i govore: ''Hey, look Digitalische chicken…''. Ja to ne mogu podnijeti. A u Brodu nas ljudi znaju, tu smo domaći, viđaju nas svaki dan pa se navikli na naše uspjehe. Ja već dvije godine nisam išao na more zbog toga.

Je li istina da više volite nastupati u klubovima, da vam nastupi po stadionima ipak manje leže?

SILVIJO: U klubovima, ne mislim na nogometne, je intimnija atmosfera, bliži smo publici koja nas super prihvaća, U klubovima imamo bolji kontakt sa našom publikom jer mi nastojimo zabaviti ljude i omogućiti im da u ovoj krizi budu veseli.

Na svojim nastupima pazite na odijevanje i styling, uvijek ste tematski pripremljeni. Da li vas prati još koja modna kuća osim Dolče Gabane?

SILVIJO: Imamo vizažisticu koja nas šminka, moja sestrična iz Sarajeva, imamo stiliste, vozača i čovjeka koji radi plakate. To je team Digitalne kokoši.

Recite mi kako je nastala pjesma Nisam znao. Ima li ona kakve veze sa Ivom Sanaderom, s obzirom da ste mu davali podršku tijekom svojih nastupa, i jeste li s tim riječima htjeli ukazati na one koji su govorili kako ništa nisu znali?

SILVIJO: Ma nema to s tim nikakve veze. Doduše, mi jesmo Ivini fanovi, ali Nisam znao je dječja pjesma. Nastala je 1993., Ivo je tada bio u Austriji i prodavao erotske fotografije, tako da s njim to nema nikakve veze.

ANDREJ: Originalni tekst pjesme je Gdje sam stao, nisam znao. Od riječi u pjesmi je ostalo samo Nisam znao, jer nam je bilo teško zapamtiti ostatak. Lako se zbunimo kada tekst ima puno riječi.

Napravili ste i neobičnu, ali vrlo popularnu, pjesmu pod nazivom S u kojoj sve riječi u tekstu počinju sa slovom s.

SILVIJO:: Ne znam da li ti je poznato, ali 2010. smo napisali i izveli prvi puta i pjesmu K, u kojoj sve riječi u tekstu počinju sa k.

ANDREJ: ''Komandosi koriste kalašnjikov kragujevački…komandant karamarko kupi kriminalce…kalmeta krade krupni kapital…kerum kumu kupio kuću…krupni konobar kavu krade…katarina kuha kiseli kupus…'' itd. To je samo mali primjer teksta.

Kako su nastale pjesme Moja komšinica i Na Lutvinci?

ANDREJ: Pjesmu Moja komšinica smo napisali jer gajimo dobro susjedske odnose.

Je li ona inspirirana nekom susjedom ili…?

ANDREJ: Ne bi o tome.

SILVIJO: Na Lutvinci je parodija na pjesmu od Dječaka pod nazivom Na Lovrincu. Nabrajali smo ljude koji su nekada živjeli ovdje, a kojih danas više nema. Mi  smo kao lokalpatrioti htjeli odati počast našem kvartu. Pa evo i ovaj intervju radimo u lokalu ''Lutvinka'' na Lutvinci jer se tu osjećamo kao u svome dnevnom boravku. Uvijek je tu za nas spreman poseban stol i zato smo ovdje htjeli dati intervju za SBplus.

Vi ste skloni i spajanju raznih glazbenih izričaja, pa ste tako spojili šargiju i tamburicu u pjesmi Slana soba. Kako je došlo do te ideje?

SILVIJO: Htjeli smo zadovoljiti ukus ne samo domaćih Brođana Slavonaca, već i stanovnike koji su došli iz bosanske Posavine. Kako su na CMC-u jedno 8-10 godina vladale klape, pa su onda došli tamburaši, a skoro svako selo ima tamburaše, mi smo  napravili Slanu sobu, koja inače govori o najslađoj ljubavi, onoj neuzvraćenoj.

ANDREJ: Da dodam, aranžman za tu pjesmu je radio Vjekoslav Lasić iz tamburaškog  sastava Evergreen, a nas dvojica glazbu i tekst. Vokale smo snimili na Radio Slavoniji, a spot za tu pjesmu je napravljen u režiji Udruge Skutino. Možda će zvučati nevjerojatno, ali to je naš jedini video spot koji smo snimili.  Ako ne računamo gostovanje u spotu za pjesmu Kupi me brodske grupe Republika, koja je nedavno potpisala i ugovor sa Croatiaom recordsom.

ANDREJ: Inače, prije desetak dana smo i mi dobili od jedne velike izdavačke kuće u Hrvatskoj ponudu za snimanje u Zagrebu i sada smo u fazi odlučivanja. Najvjerojatnije ćemo prihvatiti ponudu.

S obzirom da smo se u pripremi za ovaj razgovor dogovorili kako ćete biti potpuno iskreni, pitao bih vas nešto o vašem ponašanju i djelima koja malo zbunjuju. Naime, malo je neobično da se ti Silvio u inozemstvu medijski eksponiraš kao pravi playboy, u društvu poznatih glumica i manekenki, a s druge strane ovdje u Brodu radiš kao ugostitelj. Nešto mi tu ne štima...

ANDREJ: On svoju ugostiteljsku plaću, kao i ja svoju poštarsku, uopće ne diže. Mi od glazbe živimo. Pare nisu problem

Andrej, za tebe sam čuo da si se zaposlio u pošti kako bi ljudima donosio dobre vijesti...

ANDREJ: Istina, to je bilo prije puno godina. Dobrih vijesti. Danas dobru vijest donesem jednom mjesečno, u prosjeku. Nekad bude nijedna, a nekad po dvije mjesečno.

SILVIJO: Andrej je rekorder po ovrhama. Najviše je pošte donio od javnih bilježnika, suda…

ANDREJ: Evo baš mi je nedavno Tomo Opačak, nesuđeni kandidat za predsjednika države, pokazao poziv za zatvor koji sam mu donio.

SILVIJO: Naš život je dosta stresan. Meni se ljudi jadaju na šanku, da su blokirani, da im stižu ovrhe koje im Andrej nosi i tako. Zato mi volimo kada ih zabavimo i opustimo, da ne misle na probleme.

Prije ste se, čini mi se, manje zabavljali, jer ste izgledali kao da stalno boravite u teretani. To je vjerojatno zbog napornih gaža moralo biti tako. Sad ste se malo opustili…

ANDREJ: Čini ti se da sam se opustio. Kada bih skinio majicu vidio bi pločice. Silvijo svaki dan trči po dva puta do Poloja, a usput i vježba na onim spravama.

SILVIJO: Interesantno je da dok smo bili djeca, ja sam bio mršav, a Andrej debeo.Ja otvaram lokal u 8, pa prije posla, nakon što se dignem u 6 sati, idem trčati do Poloja, tamo i natrag, tamo i natrag, i obavezno usput vježbam na spravama. Od siline sam čak dvije sprave pokidao, pa gradonačelnik sad to mora zamijeniti sa novima. Ali nemoj to pisati, još ću morati platiti odštetu.

Ma nećeš, to je ionako napravljeno da traje koliko traje. A istina je, Grad postavlja street workout park, pa će biti još više sprava za vježbanje. One što si ti pokidao će se brzo zaboraviti.

SILVIJO: Htio sam još reći kako navečer od 19.30 do 20 sati, dok gledam dnevnik, radim trbušnjake. Oko 200-300 ih napravim svaki dan. Živim sportski i ne pijem alkohol, zapravo mrzim ga. Dakle, mi jako pazimo na izgled.

ANDREJ: Vidi se po njemu da jako radi na trbušnjacima.

U nastavku za par dana čitajte o njihovom školovanju, hobijima, odnosu sa ženama, strahovima, politici...