Ime Krešimira Špicera, dramskog tenora porijeklom iz Slavonskog Broda, nezaobilazno je ime u europskom glazbeno-umjetničkom krugu, posebno onom koji njeguje autentični način izvođenja barokne umjetničke glazbe.

Kao mladić otišao je iz Hrvatske na studij u Amsterdam i još prije nego je diplomirao počeo je osvajati europsko glazbeno tržište. Amsterdam, London, New York, Toronto, Beč, Ženeva, Pariz, Bordeaux, Lille, Dresden, Berlin, Moskva, Frankfurt, Zürich, Los Angeles, Zagreb, Dubrovnik, Rim, samo su neki od gradova u kojima je Krešimir Špicer nastupao svjedočeći vrsno umijeće glazbeno-scenske transformacije, zbog koje je jedan od traženijih glazbenih umjetnika današnjice.

Iako je životno uporište pronašao u Parizu, iz Slavonskog Broda nikada nije "otišao", vraćajući se pjevati pred svojom vjernom publikom. Upravo je Krešimir Špicer zaslužan za osmišljavanje programa središnjeg koncerta u sklopu svečanosti obilježavanja ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Riječ je o koncertu S Händelom u Europu, koji će biti priređen u nedjelju, 30. lipnja, u Crkvi Presvetog Trojstva s početkom u 19.30 sati.

Špicerov dolazak u Slavonski Brod iskoristili smo za prigodni razgovor s umjetnikom. 

Stariji brat otvarao mi je put

Možete li odrediti trenutak kada je za Vas glazba, preciznije opera, postala životno opredjeljenje?

Glazba je uvijek imala važnu ulogu u mom životu i pjevati sam počeo u crkvi već s tri godine, kako solistički, tako i u zboru. Kasnije sam pjevao u školskom zboru, pa u gradskom, i tako dalje. Moj stariji brat, Hrvoje Špicer, uvijek mi je na neki način otvarao put prema glazbi, jer je i sam prije mene krenuo u osnovnu glazbenu školu, potom srednju te kasnije završio Muzičku akademiju u Zagrebu.

Odluka o odlasku na školovanje u Nizozemsku bila je teška, jer sam bio jako mlad. Moji roditelji su uvijek imali veliko povjerenje u mene i znajući za moju ljubav prema glazbi prepoznali su veliku priliku. Odluka se pokazala itekako ispravnom, jer sam već na drugoj godini rada s profesoricom Corom Canne Meijer počeo održavati koncerte i probijati se u svijetu glazbe.

I ja sam krenuo u osnovnu, na harmoniku, ali nakon nekoliko godina sam prekinuo. No, preko njega i kroz njegov rad, ozbiljna glazba mi je ostala bliska. Kasnije sam počeo pomalo pjevati solo u zboru i to mi je na svojevrstan način otvorilo oči. Trenutak kada sam shvatio da mi je glazba životno opredjeljenje bio je nakon rata, pred završetak moga srednjoškolskog obrazovanja.

Zbog čega ste odlučili otići baš u Nizozemsku i biste li rekli da je ta odluka bila jednakomjerno teška i ispravna?

Za vrijeme rata, jedna nizozemska organizacija donosila je u Slavonski Brod humanitarnu pomoć. Kako je pomoć dolazila i u brodsku Gimnaziju Matija Mesić, naš gimnazijski zbor kao zahvalu im je priredio koncert. Oduševljeni, organizirali su nam dvotjedni odlazak u Nizozemsku. Profesorica Gizela Rubil, koja je tada vodila zbor i od početka prepoznala moj talent te mi pružala veliku podršku, u program je koncerata, koji smo tamo izveli, uvrstila i nekoliko solo pjesama za mene.

Tada se rodila ideja grupice prijatelja, Nizozemaca, da pokušaju organizirati stipendiju pomoću koje bih mogao otići i školovati se na Amsterdamskom konzervatoriju.

Odluka je bila teška, jer sam bio jako mlad. Moji roditelji su uvijek imali veliko povjerenje u mene i znajući za moju ljubav prema glazbi prepoznali su veliku priliku. Odluka da odem u Amsterdam pokazala se itekako ispravnom, jer sam već na drugoj godini rada s profesoricom Corom Canne Meijer počeo održavati koncerte i probijati se u svijetu glazbe.

Koje su najvažnije stvari koje ste naučili od svoje profesorice na Amsterdamskom konzervatoriju?

Prof. Cora Canne Meijer imala je fantastičnu karijeru, pjevala je više od pedeset godina, i pripada staroj generaciji pjevača, rekao bih pjevača-majstora, jer nema repertoara koji nije pjevala s izuzetnom kvalitetom. Naučila me je ispravno shvaćati i doživljavati pjevanje i tehniku, tj. način pjevanja. Zbog nje sam u jednakoj mjeri zavolio Lied i oratorij, a ne samo operu. Shvatio sam koliko je važno poznavanje jezika, koliko je važno istinski razumjeti ono što pjevam, da bih to kasnije interpretirao i prenio publici.

Volim se igrati na sceni

Na koji način pristupate novoj partituri?

Bilo da se radi o novoj ponudi za operu, oratorij ili solo pjesmu, prvo prođem kroz partituru pjevušeći i isprobavajući "leži" li dionica dobro mojem glasu. Kada se uvjerim da je tako, prihvatim projekt. Mislim da je jako važno da pjevač sam i sa svojim profesorom odlučuje o onome što će pjevati. Na žalost, pritisak je ogroman od strane direktora opera, dirigenata, redatelja, agenata. Prečesto pjevači pjevaju repertoar koji u danom trenutku nije za njih, ponekad ni fizički ni psihički.

Moj sljedeći korak je prijevod teksta i istraživanje oko partiture. Primjerice, zašto je Wolfgang Amadeus Mozart prihvatio skladati Idomenea, što se događalo u njegovom životu, u njegovom gradu, u Europi u to vrijeme. Jako je interesantno nakon već malo truda, a danas su nam putem interneta dostupne tolike informacije, ući u neko prošlo vrijeme i shvatiti mnoštvo pojedinosti iz libreta ili same glazbe. Kasnije sve to pomaže za portretiranje uloge, dobro prevedeni tekst pomaže pri samom pjevanju i tehnici, a ja se osjećam vjerodostojnije na sceni, jer želim da publika, makar na trenutak, povjeruje da ja jesam taj Idomeneo, koji se sprema ubiti rođenog sina zbog obećanja ljutim nepravednim bogovima.

Iz upornog rada proizlazi potpuna karakterizacija lika na sceni, taj rad je potreban da bih bio što uvjerljiviji u interpretaciji. Za to nije dovoljno samo pročitati note. Mnogo vremena provodim prevodeći tekst, da bih shvatio sve što se krije "između redova". Rezultat su nijanse koje se osjete u interpretaciji i po kojima se kvalitetan pjevač razlikuje od nekvalitetnoga.

Biste li se složili da samouvjerenost i zaigranost, koje uvijek pokazujete na sceni, proizlaze upravo iz tog studioznog i upornog rada prije nego otpjevate ijednu notu?

Samouvjerenost i zaigranost su nešto osobno, s tim smo rođeni. Svaka je osoba sinteza svega što joj se dogodilo od trenutka rođenja.

Imao sam sreću da sam već od treće godine, a osobito kada sam napunio jedanaest, dvanaest godina, pjevao psalam u crkvi pred nekoliko stotina ljudi. Sat vremena prije mise sestra bi mi dala note, očekivajući da ih naučim pjevati. To je bila nevjerojatna vježba čitanja s lista, tako da odavno nemam tremu, jer je taj osjećaj očišćen još u rano vrijeme, kada ga nisam ni bio svjestan.

Volim se igrati, volim biti netko drugi na sceni. Volim glumiti, nije me stid ni "blesirati" se na sceni ako to uloga zahtijeva. Međutim, neću prihvatiti sve, osobito čudne redateljske ideje.

Primjerice, jednom prilikom kolega tenor se zahvalio na ponudi, ustao i otišao kada je redatelj počeo objašnjavati da želi napraviti Otella u stilu Planeta majmuna, s pjevačima obučenima u kostime majmuna. Postoji, dakle, granica do koje se može ići. S druge strane, u jednoj drugoj produkciji izuzetno mi se svidjela ideja da su svi na sceni bili crnci, a samo je Otello bio bijelac.

Iz upornog rada proizlazi potpuna karakterizacija lika na sceni, taj rad je potreban da bih bio što uvjerljiviji u interpretaciji. Za to nije dovoljno samo pročitati note. Mnogo vremena provodim prevodeći tekst, da bih shvatio sve što se krije "između redova". Rezultat su nijanse koje se osjete u interpretaciji i po kojima se kvalitetan pjevač razlikuje od nekvalitetnoga.

Monteverdi i Wagner - miljenici

Jednom prilikom izjavili ste da je barokna opera samo jedna od boja koja se nalazi u paleti Vašeg repertoara. Koja Vas glazbeno-stilska boja najviše privlači i zašto?

Od svoje profesorice sam naučio nešto što će rijetki pjevači reći, a čega se mnogi dirigenti pridržavaju - prima le parole, dopo la musica. Prvo riječi, onda glazba. Zbog toga su moja najdraža dva skladatelja oni koji su razmišljali i skladali upravo na takav način - Claudio Monteverdi i Richard Wagner. Oni njeguju prokomponiranu glazbu - durchkomponierte Musik.

Barok je početak svega. Monteverdi se komotno može svirati u jazz orkestru, jer je pun improvizacije. Imao sam sreću da sam mogao vrlo rano, dok još nisam završio studij, raditi u ansamblu Williama Christieja i učiti od njega. Rad s baroknim orkestrom je zajednički rad, dugotrajan rad, koji je drukčiji od pripremanja opere u bilo kojoj opernoj kući. Kada radim s baroknim orkestrom osjećam da sam jednako važan kao prva violina, kao dirigent i kao bilo koji drugi glazbenik. Dirigent je među nama voditelj, onaj koji će upozoriti na probleme, ali koji ima potpuno povjerenje u pjevača i u glazbenika. U baroknoj glazbi nema deranja, ima samo lijepog pjevanja, i zbog toga me toliko privlači.

Barokna glazba, međutim, otvara pitanje načina izvođenja. A ja sam pobornik traženja autentičnog zvuka vremena.

Wagnerova glazba je isto okrenuta tekstu, proizlazi iz značenja teksta, to je prekrasna glazba u kojoj se glasom sve može pokazati. No, zaboravljamo da su se u Verdijevo i Wagnerovo vrijeme još uvijek koristile violine s crijevnim žicama. To znači da današnji način izvođenja njihove glazbe nije ni blizu onoga kakav bi trebao biti.

Tražeći autentični zvuk pjevao sam i svog prvog Strijelca vilenjaka Carla Marie von Webera u Torontu, s ansamblom Tafelmusik, najboljim baroknim orkestrom u sjevernoj Americi. A riječ je o ranoromantičkom njemačkom skladatelju. I to je zvučalo fantastično, sasvim drugačije, ekspresivnost je bila sasvim drugačija. Ne želim reći da je takav pristup bolji, ali jest drugačiji.

Godina 2013. obljetnička je godina dvojice opernih majstora, Wagnera i Verdija. Iz perspektive pjevača, kakav je Vaš stav prema opusima ovih autora?

Wagner je, kao što sam rekao, moj miljenik.

Kako biti tenor, a ne pjevati Giuseppea Verdija? Ali jako malo Verdijevih likova me istinski privlače. Volim portretirati uloge, volim zanimljive karaktere na sceni. Primjerice, Tamino iz Mozartove Čarobne frule... ne, ali Papagena bih sutra pjevao. No, jako volim Mozartove Idomenea i Tita.

Susret s Placidom Domingom - zamislite, Domingo me poziva na angažman u Los Angeles, a njegov poster mi je još uvijek na zidu sobe u Slavonskom Brodu! Susret s takvim uzorom uvijek je dragocjen.

Ako se budem upustio u Verdijev repertoar, nastojat ću pjevati Otella ili Atillu, jer mi se jako sviđaju. No, to su uloge u kasnim skladateljevim operama, stoga su jako teške.

Smatram da trebam proći još pjevačkih kilometara, da bih se osjetio potpuno spreman za te uloge, ne samo psihički, nego i fizički.

Najlakše je prihvatiti angažman i izderati se na sceni. Moram raditi na način da potpuno stojim iza onoga što predstavljam na sceni.

Domingo kao mladenački uzor

Koje biste trenutke iz Vaše dosadašnje karijere posebno izdvojili?

Naravno, prvog Monteverdijevog Odiseja s ansamblom Les Arts Florissants uz dirigenta Williama Christieja - prvi put na sceni u kostimu pjevao sam glavnu ulogu na prestižnom festivalu Aix-en-Provence. Bila je to jedna od najljepših produkcija tog festivala ikada, koja je pobrala brojne nagrade i zabilježena je na DVD izdanju.

Prvi nastup u Berlinu s Berlinskom filharmonijom, zatim Straussova Helena u Egiptu s dirigentom Fabiom Luisijem u Dresdenu. Rad uz Christieja svaki put je lijep. Nedavno smo snimili Cavallijevu Didone, moj četvrti DVD.

Susret s Placidom Domingom - zamislite, Domingo me poziva na angažman u Los Angeles, a njegov poster mi je još uvijek na zidu sobe u Slavonskom Brodu! Susret s takvim uzorom uvijek je dragocjen.

U Hrvatskoj je slabo bila primijećena i prokomentirana činjenica da sam prošle godine pjevao u Théâtre du Châtelet, Opéri Comique, Théâtre des Champs-Elysées i na festivalu u Aix-en-Provenceu, četiri najznačajnije glazbeno-umjetničke institucije u Francuskoj. Trebalo bi provjeriti je li tako nešto u jednoj godini uspjelo ijednom našem pjevaču.

Uvijek rado odlazim na festival u Aixu, jer je to bio moj početak i jako mi je prirastao srcu.

Kad ste već spomenuli Placida Dominga kao svog mladenačkog uzora, što mislite o njegovom izletu u baritonske vode?

Domingo nikada nije bio samo tenor, on je počeo karijeru kao bariton, potom je pjevao tenorske uloge i pred kraj karijere ponovno se vratio baritonskom fahu.

Domingo je Domingo, ima specifičan glas koji nema nitko. Uspoređivali su ga s Francom Corellijem, koji ima baritonski glas, a pjevao je visine bolje i od Luciana Pavarottija. Domingo je izuzetna osoba, a ostao je "čovjek". Dat ću primjer. Kada sam na njegov poziv došao u Los Angeles pjevati Luciju di Lammermoor Gaetana Donizzetija, nakon jedne probe našli smo se zajedno u liftu. U lift je ušla čistačica, starija gospođa, s dva ampera u rukama. Instinktivno sam pošao prihvatiti jedan amper da joj pomognem, a i on je to u isto vrijeme učinio. To su trenutci koji su zlata vrijedni.

Fascinantno je da zna imena svih zaposlenika u svojoj opernoj kući i svih ljudi koje je upoznao.

S umjetničke strane, Domingo je glumački izuzetno interesantan na sceni. Pavarotti je glas, ali na sceni je dosadan, ne kreće se, ne glumi. I jedan i drugi su izvrsni umjetnici, razlika će biti jedino u onome što kao slušatelj i gledatelj osobno preferiramo.

Surađivali ste s brojnim kolegama/kolegicama pjevačima i dirigentima. Tko je od njih bio najstroži, tko najsrdačniji, tko najduhovitiji, tko je često kasnio na probe?

Ne znam što smijem javno izreći!

Cecilia Bartoli kasni na probe, ali do te mjere da je proba zakazana u 10 sati, a ona dođe u 12.30 sati, iza ručka. Ali ona je Cecilia Bartoli. No, tako se slatko nasmije i ispriča za nedolazak na vrijeme da joj morate oprostiti.

William Christie može biti jako neugodna osoba. U svom prvom projektu htio sam ga "zadaviti". No, poslije me je zavolio i promijenio pristup i način ponašanja prema meni, tako da smo danas izuzetni prijatelji. Kao Amerikanac odlikovan je Ordenom viteza za zasluge u promicanju francuske kulture i primljen u francusku Akademiju, što govori o tome kolika je ličnost i koliko ga Francuzi cijene.

Poznavatelj je svega, u razgovoru s njim uvijek se osjećate kao da je on profesor, a vi učenik. No, može biti jako bezobrazan, posebno ako vidi u glazbeniku neki nedostatak ili ako pjevač dođe nespreman na probu.

Previše sam iskren, što može biti nedostatak. Nakon petnaest godina pjevanja imam sve manje strpljenja i tolerancije prema aljkavosti u poslu.

Iako nije zahvalno govoriti sam o sebi, koje su Vaše vrline i nedostatci?

Tek nakon što smo počeli živjeti zajedno, moja supruga kostimografkinja uvidjela je koliko je pjevanje glavne uloge u operi zahtjevno, jer onaj tko pjeva glavnu ulogu nosi čitav projekt na svojim leđima.

Imam ogromnu energiju i uživam donositi pozitivno ozračje na scenu. Smatram da je to moja najveća vrlina.

S druge strane, previše sam iskren, što može biti nedostatak. Nakon petnaest godina pjevanja imam sve manje strpljenja i tolerancije prema aljkavosti u poslu.

Vidite li i u Vašoj djeci iskru glazbeničkog poziva?

Nego što! Gregor i Louise oboje imaju sluha i vole glazbu, a ja im glazbu uvijek pokušavam približiti kroz igru i zabavu. Gregor ide na ples. Zanimljivo je da konzervatoriji u Francuskoj imaju obaveznu nastavu plesa, s čim se u potpunosti slažem, jer kroz pokret glazbu se još dublje proživljava. Supruga i ja smo slobodni umjetnici te smo kao takvi mnogo putovali, upoznali druge kulture, obogatili se novim svjetonazorima, novim načinima razmišljanja, pa je logično da bi i njih takav život mogao privući. Oboje imaju smisla za glazbu, a vidjet ćemo u kojem smjeru će se razvijati.

Budućnost je u koprodukcijama

Koji su umjetnički projekti pred Vama?

Istaknuo bih angažman u Händelovoj Theodori 2015. godine, na engleskom jeziku, projekt koji vodi William Christie. Od 25 tenora na audiciji za projekt odabrao je mene, što mi je velika čast i pokazatelj da u mene ima povjerenja, iako znam da za engleske opere uvijek uzima pjevače Engleze.

Uskoro ću raditi Mozartovog Idomenea u Lilleu s dirigenticom Emmanuelle Haïm, koja je sada vrlo tražena u Francuskoj. A sve je zapravo naučila u orkestru Williama Christieja, kao njegova korepetitorica. Zvala me je već više puta, no nisam imao vremena, pa mi je jako drago da ćemo sada surađivati.

Jedno vrijeme bio sam tenor koji je najviše pjevao Monteverdijevog Odiseja, od 2000. do 2007. godine diljem Europe. Nakon duže stanke Odisej se ponovno vraća i pjevat ću ga u Oslu i u Parizu.

Manju ulogu ostvarit ću u produkcijiManon Lescaut Giacoma Puccinija u Baden-Badenu. Jedan je to od mojih pokušaja osvajanja novog repertoara, ali me ne privlači previše, zbog premalo pjevanja. Volio bih pjevati, recimo, Lenskog u Jevgeniju Onjeginu i ulogu u Pikovoj dami Petra Iljiča Čajkovskog.

Planiram realizirati i neke manje uloge u Wagnerovim operama. Dakako da me velike europske operne kuće neće angažirati odmah za Parsifala - prvi Parsifal u svijetu danas je Jonas Kaufmann, a nakon njega slijedi lista Parsifala. No, veselim se i malim ulogama, jer Wagner je ipak moj miljenik.

Koncert na kojemu ćete nastupiti nazvan je S Händelom u Europu. Što će se za umjetnike vašeg tipa ili općenito glazbene umjetnike promijeniti ulaskom Hrvatske u Europsku uniju? Hoće li to značiti veću fluktuaciju glazbenika, lakše dolaženje do angažmana ili nešto drugo?

Ono u čemu jako kasnimo, a što je i razlog mojega rijetkog nastupanja u Hrvatskoj, je činjenica da nema dugoročnog planiranja... Morali bismo biti više organizirani i disciplinirani.

Trebalo bi biti lakše što se tiče dogovora oko angažmana.

Ono u čemu jako kasnimo, a što je i razlog mojega rijetkog nastupanja u Hrvatskoj, je činjenica da nema dugoročnog planiranja. Primjerice, upravo sam ovih dana potpisao ugovor za angažman u 2017. godini!

Tu će Hrvatska jako loše proći. Morali bismo biti više organizirani i disciplinirani. Primjera radi, kako netko može biti šef orkestra, profesor na akademiji i intendant u isto vrijeme? To je presmiješno! Kako će ijedan od tih poslova obaviti korektno? Da se razumijemo, to se događa i u inozemstvu, no čini se da smo mi upravo specijalisti za takvu vrstu poslovnog ponašanja.

Ulaskom u Europsku uniju, trenutno, nećemo biti konkurentni, jer zbog naših ekonomskih prilika ne možemo dati honorare kakve bismo trebali. No, to ne znači da su vrhunski umjetnici jedino oni koje se smatra zvijezdama. Hrvatska bi se mogla u tom smislu povezati sa Češkom, Poljskom, Ukrajinom, gdje ima izvrsnih glazbenika, a nisu toliko skupi. U takvim suradnjama i koprodukcijama leži naša budućnost.

Mogu li Hrvatska narodna kazališta našeg tipa (čija se brojnost povećava; nedavno je i varaždinsko kazalište dobilo nacionalni status) opstati na europskom tržištu?

Problem nije u hrvatskim narodnim kazalištima, već u njihovoj međusobnoj nesuradnji. Kao što sam rekao, budućnost je u povezivanju. Posve je suludo da se ne rade ili se jako malo rade koprodukcije među našim kazalištima, da pjevači i predstave ne cirkuliraju međusobno i po gradovima. To su neiskorišteni potencijali. A i zbog svih u prethodnom odgovoru navedenih problema naša kazališta još uvijek nisu konkurentna i nisu spremna za europsko tržište.