Možete li detektirati osnovni problem glazbe danas ako problem uopće postoji? Je li problem u percepciji ili ponudi, mnogobrojnosti žanrova ili nejasnim ili preočitim ciljevima glazbenih djela - novac, slava...?

Krunoslav Dražić: Teško je danas biti pametan, i bilo što navoditi kao problem u glazbi. Osobno smatram da je Hrvatska premalo tržište za ogromnu glazbenu hiperprodukciju koja svakodnevno dolazi u eter i naprosto je nemoguće ispratiti sve to skupa. Nažalost, više nema niti pravih glazbenih urednika kroz čije bi uši prošle sve te nove pjesme, i koji bi na kraju odlučili što može u eter, a što ne. Smatram da je mnogobrojnost žanrova odlična, jer svatko sebi bira stil glazbe koji mu odgovara, no, isto tako smatram da je daleko veći problem u samoj kvaliteti glazbe koja nam se nudi. Citirat ću kolegu kojeg su pitali što misli općenito o cjelokupnoj današnjoj glazbi koja nam se nudi, a on je odgovorio: „Kratkotrajna vrijednost, dugotrajna glupost“. No, ponuda je takva kakva je, i tu se ne može puno učiniti jer kako kaže izreka: „...svako vrijeme nosi svoje...“. Radio i televizija su u današnje vrijeme „zastarjela“ tehnologija, a nove internet tehnologije su uvelike preuzele primat nad promocijom svega što možemo zamisliti, pa tako i same glazbe. Mladi slušaju ono što je „u trendu“, a trend je danas na internetu, odnosno takozvanim društvenim mrežama. Tko se uspije nametnuti u tom svijetu, može se reći da je uspio. Pri tome ne mislim na financijski uspjeh, jer kako sam naveo, Hrvatska je premalo tržište da bi se preko noći obogatili jednim hitom, ali slava se može steći jako brzo. Starija populacija je ipak više vezana za klasičnu televiziju, no, nažalost, ponuda glazbe općenito na televizijskim programima je svedena na minimum, a posebice tu mislim na tradicijsku/tamburašku glazbu. Posebno ovdje ističem našu nacionalnu televiziju koja bi trebala biti čuvar i promotor sveopće hrvatske glazbe i kulture, a na kojoj zadnjih godina nema niti jedne emisije u kojoj bi mogli čuti ne samo tamburašku, nego i ostalu hrvatsku glazbu. Sve se svelo na nekoliko festivala godišnje koji se prikažu na televiziji, i to je to od hrvatske baštine i tradicije.

Željka Gavranović / PlusPortal

Što mislite, može li vrstan glazbenik ili virtuoz, glazbu shvaćati isključivo na jedan način? Dakako, pri tome mislim na pitanje poziva.

Krunoslav Dražić: Mislim da niti jedan glazbenik koji živi od glazbe istu ne shvaća isključivo na jedan način. Glazba je emocija koju mi glazbenici ispoljavamo kroz instrument ili glas. Vjerujem da većina glazbenika svijet, život, neke osobne trenutke i emocije proživljava kroz glazbu. Glazba je svakako poziv koji dolazi s ogromnim odricanjem u samim početcima, da bi s godinama mogao živjeti samo od glazbe koju glazbenik stvara. Nije lako, ali da mogu, osobno bih opet sve isto od početka.
Glazba, tambura, moj je porok.

Zanima me kako i koliko glazbenik može biti siguran u sebe, a da ga nekada nesigurnost odvede u nekom drugom smjeru. Može li doći do spoja emotivne ili profesionalne povezanosti s glazbom i nekog drugog poziva nevezanog uz glazbu?

Krunoslav Dražić: Kao što sam prethodno spomenuo, jako je teško doći do statusa kada ne moraš brinuti hoćeš li moći preživjeti samo od glazbe. Puno mojih kolega je zaposleno na nekim drugim radnim mjestima, a glazbom se bave kao „drugom djelatnošću“, i to rade izvrsno. Nesigurnosti uvijek ima, ali ako voliš i vjeruješ u to što radiš kad-tad će uspjeh doći, pa tako i u glazbi. Samo treba hrabrosti i ustrajnosti.

Mora li u životu "jedna stvar" prevagnuti. Samo glazbenik ili samo pisac ili samo...? Uostalom, mora li se profesionalni glazbenik podrediti isključivo glazbi?

Krunoslav Dražić: Na ovo pitanje mi je teško dati odgovor. Ja sam profesionalni samostalni umjetnik – glazbenik i život sam podredio samo glazbi, tamburaškoj glazbi, ali poznajem i umjetnike koji izvrsno balansiraju na više kolosijeka. Kod mene je glazba kao skladatelja i instrumentalista prevagnula i nisam baš siguran da bih bio uspješan u nekom drugom umjetničkom izričaju.

Kako biste definirali ili objasnili status tamburaške glazbe u Osijeku, Požegi, Đakovu i Slavonskom Brodu i zašto?

Krunoslav Dražić: Osijek, Požega, Đakovo i Slavonski Brod su gradovi koji su iznjedrili neke od najpoznatijih tamburaških sastava i pojedinaca od devedesetih, pa i prije devedesetih pa naovamo. Naravno, ne smijemo zaboraviti i Županju koja je također poznata po izvrsnim glazbenicima - tamburašima. Svaki od ovih gradova uz male sastave ima i svoje orkestre, što uvelike pridonosi očuvanju jednog drugačijeg načina muziciranja za razliku od malih tamburaških sastava.
Nadalje, u svim navedenim gradovima postoje i glazbene škole u kojima se kao ravnopravan ostalim instrumentima svira i tambura; u Osijeku je i Akademija u koju je također uvrštena tambura kao instrument, a iz koje izlaze mladi i talentirani glazbenici - oni će u budućnosti podučavati mlade naraštaje muziciranju na tom predivnom instrumentu.

Postoji li škola koju biste preporučili, glazbeni pedagog kojeg biste izdvojili,...?

Krunoslav Dražić: Nemam neke posebne preporuke. Svatko za se sebe ili svoje dijete odlučuje na koji način će se školovati, bilo kroz, nazovimo to – regularni obrazovni sustav, bilo kroz organizirane škole pri udrugama, kroz kulturno – umjetnička društva...
U svakom slučaju, vjerujem da bilo kakvo bavljenje glazbom, neovisno o žanru, ne može loše utjecati na dijete, upravo naprotiv.

Ide li tamburaštvo ukorak sa statusom folklora uopće, s etno zamasima današnjice? Puno folklornih manifestacija odvija se tijekom cijele godine? Zašto?

Krunoslav Dražić: Tamburaštvo je odavno preraslo status folklora i nažalost, ne ide u korak s istim. Pri tome mislim na nedostatak tamburaša koji bi svirali u KUD-ovima. Na mojem području velik broj KUD-ova nažalost nema „svoje“ tamburaše, a bez njih je jako teško raditi. Ne znam zašto je tomu tako!? Možda se ljudi boje druženja i pjesme, ili možda obaveza, jer i taj vid očuvanja tradicije traži određeno odricanje i trud.

Folklornih manifestacija je puno tijekom godine jer svako kulturno-umjetničko društvo koje radi želi pokazati što su članovi radili u proteklom periodu, pozvati druga društva na gostovanja i druženje, isto tako, ta gostovanja vratiti, te samim time možda privući i mlade generacije da se priključe očuvanju tradicije - što smatram jako bitnim. Danas se mladi stide obući narodnu nošnju, svirati neki tradicijski instrument, plesati i pjevati narodne plesove...a to definitivno nije dobro ako želimo očuvati svoj identitet i baštinu koju su nam ostavili preci.

Gdje je tu pozicija tamburaša i tamburaške glazbe? Postoji li manifestacija koja više od drugih može pokazati sve strane tamburaške glazbe?

Krunoslav Dražić: Svaka manifestacija koja se održava u organizacijama kulturno – umjetničkih društava je ujedno i mjesto na kojem najčešće nastupi netko iz tamburaške populacije raznih bendova. No, na tim manifestacijama se izvodi glazba za ples i veselje...kako mi volimo reći – samo hitovi.
No, postoje i manifestacije, odnosno festivali na kojima se pokazuju ostali aspekti muziciranja na tamburama poput; tehničke izvedbe same skladbe, dinamike, agogike...i svega ostalog što pripada umjetničkoj glazbi.

Postoji li šund u tamburaškoj glazbi? Koji bi to bili izvođači ili pjesme?

Krunoslav Dražić: U svakoj glazbi, pa tako i u tamburaškoj, ima takozvanog šunda - treba biti iskren. No, svaka vrsta glazbe ima svoje slušatelje, i ne bi bilo korektno da posebno izdvajam nekoga, ili navodim određene pjesme.

Ali evo, navesti ću sebe kao prvog za primjer, jer sam kao instrumentalist do danas kao studijski glazbenik sudjelovao na više od 2200 skladbi, i vjerujte bilo je svega (hahahaha), a vjerojatno će biti i u budućnosti. To je poziv kojim sam se odlučio baviti, i naprosto kao profesionalac kojem je ukazano povjerenje želim svoj dio odraditi maksimalno profesionalno i korektno. Uostalom, vjerujem da slušatelji jako dobro znaju prepoznati dobru, ali isto tako i lošu pjesmu.

Tko je najveća pjevačka zvijezda tamburaške glazbe? Ako ih ima više...možda je dobro spomenuti, pogotovo ako su zaboravljeni.

Krunoslav Dražić: Mogu nabrojati neke ovako na prvu: Stjepan Jeršek Štef, Šima Jovanovac, Miroslav Škoro, Boris Ćiro Gašparac, Đuka Čaić, Ivan Štivić, Marta Nikolin, Viktorija Kulišić Đenka, Blanka Došen...

Svakako ih ima više, ali definitivno jedan od najvećih, i to ne samo tamburaške, nego i zabavne glazbe bio je Krunoslav Kićo Slabinac. Puno antologijskih pjesama je ostalo iza njega, kako autorskih, tako i tradicionalnih koje je sačuvao od zaborava.

Postoji li glazbeno djelo/kompozicija koju nikako ne biste preporučili tamburaškim orkestrima ili pojedinačnim izvedbama glazbenika? Zašto?

Krunoslav Dražić: Možda i postoji, ali mi trenutno ne pada na pamet. No, sva glazba koja se piše za tamburaške orkestre, a na tamburama kao instrumentu izvedivi su razni žanrovi, prilagođava se mogućnostima samog instrumenta. Bilo kao obrada, transkripcija ili pak nova skladba.

Uvođenjem tambure u glazbene škole i obrazovanje mladih tamburaša uvelike je pridonijelo uzletu tehničkih mogućnosti današnjih polaznika, tako da je u glazbenom smislu izvedivo stvarno puno zahtjevnih kompozicija i raznih glazbenih žanrova.

Tko u Brodskom tamburaškom orkestru najviše aranžira/piše aranžmane, obrade... i kakva je suradnja s ostalim sličnim orkestrima?

Krunoslav Dražić: Puno je raznih aranžera i obrađivača pisalo i piše za Brodski tamburaški orkestar. Nekog posebnog pravila nema. Od vrhunskih aranžmana maestra Bože Potočnika, maestra Marijana Makara, nekih od nas – članova orkestra, pa do današnjih mladih i talentiranih kolega glazbenika - aranžera, sve je to u arhivi Brodskog tamburaškog orkestra i vjerujem da će se tako i nastaviti.

Postoje li mlade nade Brodskog tamburaškog orkestra?

Krunoslav Dražić: Naravno da postoje. Kroz školu tambure u organizaciji Brodske udruge tamburaša koju vodimo kolega Damir Butković i ja, prošlo je dosta polaznika u proteklom periodu. Evo, baš prošli tjedan su se seniorskom orkestru pridružile mlade snage, njih desetak koji su bili najuporniji i dočekali taj dan da zasviraju s nama starijima.
Nažalost, interes za muziciranje na tamburi nije onakav kakav bismo željeli, ali trudimo se s onim što imamo osigurati podmladak koji će jednoga dana zauzeti naša mjesta u Brodskom tamburaškom orkestru.

Željka Gavranović / PlusPortal

Jesu li svi članovi orkestra i članovi Brodske udruge tamburaša?

Krunoslav Dražić: Jesu, svi članovi orkestra su ujedno i članovi BUT-a. To je nepisano pravilo koje na jedan način povećava osjećaj pripadnosti svakog člana udruzi. BUT nije udruga koja ima orkestar da bismo se sastajali dva puta tjedno i samo svirali. Naravno, to je bitan segment zbog kojega udruga postoji, ali bitnije od toga je prijateljstvo koje njegujemo kroz druženja nakon proba. Udruga je jedna velika obitelj s kojom dijelimo sretne i tužne trenutke naših života, i tu smo svi doslovno prijatelji na koje se uvijek možeš osloniti.
Nadalje, ima i članova Udruge koji nisu više aktivni članovi orkestra, a nekada su bili dio naše velike obitelji.

Kako doći do dobre reklame s kvalitetom, a bez koketiranja s "patetikom" - o Slavoniji i Slavoncima; nostalgija kao da je u stalnoj upotrebi? Takve pjesme, sjetnog sadržaja vrlo često uspijevaju kod publike. Kako biste objasnili taj fenomen?

Krunoslav Dražić: Netko baš voli pjesme o Slavoniji, starim vremenima i običajima, netko vesele i šaljive, netko pak pjesme ljubavnog izričaja. I sam se pomalo bavim autorskim radom, i stvarno mi je teško ocijeniti u danom trenutku što bi publika moga prihvatiti, a što ne. Naprotiv, loš sam prognozer. Neke pjesme za koje sam mislio da nikada neće „zaživjeti“ postale su jedne od najslušanijih. A pjesma koju će svi pjevati je najbolja reklama, o čemu god ona govorila. Volio bih jednog dana i ja napisati takvu jednu pjesmu, no...

Možete li objasniti odakle potječe ideja o zanimljivim razgovorima u prostorima Muzeja tambure? Koji je cilj? Koji su kriteriji odabira sudionika? Imate li već neke planove vezane za neku određenu manje poznatu temu a goruću u ovom trenutku?

Krunoslav Dražić: Ideja je potekla kako ste i sami napisali jednoga dana kroz razgovor u Muzeju tambure dolaskom našeg prijatelja i velikog podupiratelja Marija Katarinčića Žide iz Amerike. Predložio je da, napravimo dok su još živući, (jer ima među njima i onih u poznim životnim godinama), emisije s ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u tamburaškoj glazbi i na bilo koji način dali svoj doprinos očuvanju iste. Mi smo imali čast družiti se i surađivati do danas sa svim tim dragim umjetnicima koji su bili u emisiji. Planiramo i još neke nove koje ćemo nadamo se i ugostiti, a za pet, deset, ili više godina, ostat će samo emisija jednostavnog naziva „Tamburaške priče“ - kao trajni svjedok jednog lijepog vremena. Zato se tajnik udruge Mladen Rakić uhvatio organizacije tehničkog dijela projekta (tonsko i video snimanje), kolega i dirigent Damir Butković se pripremio sa zanimljivim pitanjima za svakog pojedinog gosta - ovisno o njegovoj ulozi u svijetu tambure, a koja bi mogla zanimati gledatelje. Prihvatio je ulogu voditelja emisije uz moju povremenu pomoć, a kolega iz orkestra Dario Rubilović je zaslužan za montažu i rezultat koji vidite nakon objave emisije.

Teme su isključivo vezane za tamburašku glazbu i stvaralaštvo. Želja nam kroz emisije ugostiti skladatelje, dirigente, bendove, majstore glazbala te sve druge koji su na bilo koji način ostavili trag u tamburaškoj glazbi. Razlog tomu je taj što želimo da budući naraštaji tamburaša ali, naravno, i svi ostali koji požele saznati nešto o pojedinom umjetniku iz serijala, mogu iz prve ruke čuti i vidjeti kako su ti ljudi stvarali, radili i dali veliki obol popularizaciji i očuvanju tamburaške glazbe. O ljudima koji su u daljoj prošlosti ostavili veliko nasljeđe mi smo slušali samo kroz usmenu predaju, a današnja tehnologija nam omogućuje da budući naraštaji imaju na dlanu kompletan životni put umjetnika koji je stvarao u svoje vrijeme.

Željka Gavranović / PlusPortal

Kako zamišljate nastavak Škole tambure? Ima li ona budućnost? Kako motivirati djecu za muziciranje na tamburi? Uz ljubav prema Slavoniji, druženja, što još biste im još poručili?

Krunoslav Dražić: Dok bude interesa djece bit će i škole tambure. Kakva je budućnost cijele te priče, teško je reći. Danas su djeca zaokupljena sasvim nekim drugim stvarima i jako ih je teško motivirati. Veliku pomoć pružaju roditelji s kojima u suradnji pokušavamo animirati djecu. Apsolutno su se vremena promijenila. Kad se upoznajemo s novom grupom, onda na kraju djeca postavljaju pitanja nama. Tako mene obično pitaju kako sam krenuo svirati tamburu? Jesam li slušao pjesme na YouTubeu?
Razna pitanja kakva samo djeca znaju postaviti. Onda im ispričam kako ja u vremenu odrastanja nisam imao računalo, nije bilo YouTubea niti svih ovih društvenih mreža...naravno, njima je to nepojmljivo. Jer, kako smo mi mogli odrasti bez svega toga!? A onda slijedi meni najdraže pitanje: koliko ste vježbali na tamburi? Ili: Jeste li vježbali baš svaki dan? Ja im odgovorim kako sam znao i do 10 sati dnevno vježbati...e, taj njihov pogled trebate vidjeti, hehehehe!!!
Vrijeme je takvo kakvo je, i naprosto se moramo prilagoditi. Trudimo se, a hoćemo li uspjeti u tome... vrijeme će pokazati.

Kako vidite budućnost Muzeja tambure? Postoji li neka ideja koju želite realizirati? Je li bura nastala oko priče Muzeja i Kuće otvorila neke nove prilike za suradnju?

Krunoslav Dražić: Muzej tambure i dalje opstaje u svom izvornom obliku zahvaljujući nekolicini entuzijasta koji su u svako doba dana voljni otvoriti vrata i provesti skupine posjetitelja ili pojedince kroz postav koji je tamo izložen. Bura oko Muzeja i novootvorene Kuće tambure je malo puhnula i isto tako se smirila. Svakakve su priče kružile s raznih strana i od raznih aktera, većinom nedovoljno informiranih pojedinaca, no, ideja koju je Brodska udruga tamburaša predlagala nadležnima, nažalost, nije bila shvaćena do kraja, što vjerujem sada, s odmakom vremena, shvaćaju i oni koji to nisu prepoznali u datom trenutku. Ogroman broj eksponata koje je Udruga godinama prikupljala, kako osobnim financiranjem, tako i donacijama, nažalost, nema gdje biti izložen i dostupan oku javnosti.
Postojeći prostor našeg Muzeja tambure nije pogodan, kako zbog nedostatka prostora, tako i zbog velike vlage koja stvara problem. Bez imalo sumnje, mi smo jedina Udruga, pa samim time i Muzej na svijetu koji ima sve moguće sustave tambura koji su postojali do danas. O opsežnoj građi koju smo otkupili od maestra Ferića da ne i govorimo, razne publikacije od 1904. godine...popis bi bio prilično dug.

S obzirom na to da sam prvog dana osnutka Udruge njezin član, upoznat sam s cijelom kronologijom događaja koji su se odvijali. Bila bi to neviđena senzacija da je bilo „sluha“ od strane vladajućih ljudi u gradu. Ovako se u kući tambure izrađuju tambure od kartona i razno razni manje ili više kulturni događaji koji valjda imaju svrhu opravdati samo postojanje Kuće tambure.
Želja je bila da u tom obnovljenom prostoru bude izloženo sve što je prikupljeno od nastanka same ideje.

Željka Gavranović / PlusPortal

Kada s odmakom razmišljam, u biti, od početka nisu računali na nas. Jer da jesu, ne bi u osam godina predsjedništvo BUT-a s predsjednikom Krešimirom Dokuzovićem na čelu bilo samo na tri sastanka s Gradom u vezi Kuće tambure, i to na vlastitu inicijativu, jer poziv od istih - za bilo kakav dogovor oko toga, nikada nije upućen na adresu BUT-a.

No, tako je kako je. Iskreno, žao mi je nekolicine kolega, entuzijasta, ljudi, koji su dobar dio svojih života i (otuđenih) ideja utkali u san o prostoru gdje bi sve vrste tambura i naravno, svega ostalog vezano uz tamburašku glazbu ovog svijeta bilo na jednom mjestu, a i po kojemu bi Slavonski Brod zaista bio jedinstven u svijetu.

Nama ostaje Muzej tambure u kazamatu Brodske tvrđave i borba s ogromnom vlagom, kako bi od uništenja sačuvali izložene eksponate u njemu. Ali i dalje imamo onu svoju ljudsku toplinu, tamburašku dušu koju posjetitelji prepoznaju, odlaze puni pozitivnih dojmova, te se velika većina njih ponovno vrati u posjet nama – Muzeju tambure. To dovoljno govori s kakvom predanošću i ljubavi članovi Udruge pristupaju svemu tome.

Dakako, to nam je još uvijek poticaj za daljnji rad, i tko zna... možda se u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti pojavi netko razboritiji i odgovorniji tko će razumjeti potencijal trenutno polupraznog prostora Kuće tambure, kao i potencijal Brodske udruge tamburaša koja je ustvari jedini idejni začetnik svega.