PRIJE nekoliko dana, slučajno sam čula pjesmu grupe Zabranjeno pušenje: Fildžan viška iz 1998. godine, pa potom i neke stare hitove te grupe dok je Nele bio član, one prijeratne. Razmišljajući o simbolici pjesama sjetila sam se kako možda, u ovome trenutku, netko vrlo mlad ne može doprijeti do “težine” izgovorenih riječi ili do humora, metafora, koje su mladima danas strane i ni po čemu osobito zanimljive i da čak i starije generacije koje nemaju veze sa Sarajevom do neke granice shvaćaju o čemu su ovi ljudi pjevali i pjevaju i danas, ali do granice dokle seže razumijevanje duha grada i ljudi koji su živjeli ili žive u tome gradu... jer, ovaj grad je metafora svih mogućih antagonizama i bez obzira na vrijeme, na iskustva, takav je danas.

Stihovi pjesama ispunjeni sarajevskim humorom gdje hadžija nije onaj koji ide na hadž nego netko drugi, gdje su članovi banda drugačiji (etnički) tek nakon rata dok su prije rata bili jednaki jer je glazba bila poveznica čitavog mikrosvijeta slivenog u jedan grad, gdje je fildžan viška značio kavu dočekušu za onoga tko slučajno navrati... Slušajući ih tako prije par večeri, razmišljala sam kako je Sarajevo bilo nekad i kakvo je sada, sjetila sam se nebrojeno puta ponovljenog zaključka, ili neke vrste upozorenja pa čak i naredbe: Niste upoznali prijeratno Sarajevo! Dakle, koliko god ti grad bio lijep i ostavio traga na tebi, to nije dovoljno jer nisi upoznao Sarajevo prije devedesetih!

Sarajevo krajem srpnja 2025. godine Armin Durgut / Pixsell

Ne želim reći kako je Zabranjeno pušenje jedini glazbeni sastav takve moći - zaraznog ritma, nevjerojatno energičnog, “bombastičnog”, u nekoj silovitosti koja se probija kroz pjesme i stihove svaljenje s neke od planina oko Sarajeva... Sarajevo je bilo grad umjetnosti, glazbe... Indexi su u tom valu poznatih poput orhideje u vijencu položenom na spomenik sjećanja jednome gradu – prekrasni, vjerodostojni, delikatni... Dovoljno je čuti pjesmu Negdje u kraju u zatišju i doći do spoznaje o iznimnom osjećaju ne samo za glazbu nego i za redefiniranje teorije o lijepom, ugodnom, o estetici rocka.

Tko ne voli Indexe, možda promijeni mišljenje, nakon nekoliko odslušanih pjesama, uključujući i ovu. Sarajevo je grad silogizma. Premise najbolje izvode oni koji su “živjeli taj grad “ zbog čega prvi imaju prednost u zaključivanju na temelju višestrukih iskustava. Nama ostalima preostaje uživanje u onome što je iz grada izašlo ili ostalo u njemu unatoč novom ruhu kojeg je grad dobio. Pisac Faruk Šehić je napisao jednu zanimljivu pjesmu “ja nisam čovjek iz Sarajeva”. Tko bude čitao pjesmu shvatit će, što Sarajevo može biti, kakvu ulogu može imati i koliko može dati...nakon rata! Prof.dr. Nijaz Ibrulj, najveći živući sarajevski filozof napisao je: “Sarajevo je čudan grad... mrze ga i vole! Oni koji su pucali na njega još uvijek ga “vole”... oni koji su ga branili ljute se na njega i “ne vole ga” više... Ali bi oni koji ga “vole” ponovo pucali na njega, a oni koji ga sada “ne vole” opet bi ga branili... iz inata!!! Takvo je Sarajevo...inat-grad!!!” Možda su ove riječi puno ozbiljnije i životnije od bilo čega s čime mogu zaključiti ovaj tekst i sigurno je u njima puno više glazbe i stihova i emocija negoli u čitavoj kolumni o glazbi i emocijama vezanim za jedan grad... uostalom, ni ja nisam čovjek iz Sarajeva!