U 'raljama' narodnjaka i turbofolka?

DAVNO je Galvano Della Volpe pisao Kritiku ukusa. Sam naziv knjige ne govori ništa o teškoćama interpretacije ukusa, onoga što treba biti prihvatljivo ili ne, međutim, sadržajno se može interpretirati kao opreka 'vulgarizmu' koji potječe, mogli bismo zaključiti, iz masovne kulture. Međutim, prilaziti temi s visoka, iz temelja neke elitne kulture koja odlučuje o standardima visoke kulture ne bi bilo dobro, stoga jer, zapravo glazba sama po sebi nije odraz neukusa isključivo, nego i odraz kriza identiteta, odraz revolta te otpora prema onome što se nameće kao svojevrstan standard. S druge strane, mladi ljudi prate trendove koji im se nameću: modu, vrstu glazbe, vrstu hrane, 'vibru' koja bi ih pokrenula iz neke sveopće apatije. Velike društvene krize rezultiraju željom za bijegom od stvarnosti. I ova glazba, kao neki opijati može se tako razumjeti. No, naša nemogućnost odupiranju bilo čemu je znak krize individuuma. Nismo si u mogućnosti pomoći na drugi način. Kvazirehabilitacijska svrha svih opojnih sredstava zavodi, navodi na mirenje s onim što je ponuđeno bez kritičkog stava o istom.

Mi smo odgovorni, također, za svu silnu popularnost glazbe koju nazivamo turbofolkom, narodnjacima, 'cajkama'.

Zašto?

Jer često nismo u stanju pružiti alternativan predložak konzumacije. Zašto konzumacije? Jer suvremeno društvo najviše, nažalost, konzumira, odnosno, troši i brzo mijenja objekte konzumacije - modu, glazbu neke druge trendove. Za razliku od tradicijske glazbe kojom se smatra glazba iz naroda, ona koja nema fiksiranog autora niti registraciju, ona koju možemo nazvati narodnom glazbom (poput Pavlovskog) kao što su npr. bećarci u Slavoniji, narodnjaci su neki slijed nakon narodne glazbe u toj jednostavnoj distinkciji tradicijske i popularne glazbe.  Ako idemo u genezu, narodnjaci su vrsta glazbe koju izvode mahom pjevači iz Srbije i BiH šezdesetih godina prošlog stoljeća. Hiperprodukcija različitih žanrova uvjetovala je razvoj ove vrste kao komunikacije masa. Devedesetih godina jača ta tzv. novokomponirana glazba koja je već itekako poznata pod nazivom turbofolk. Taj naziv, kako se često ističe, dolazi od Ramba Amadeusa koji 1988. objavljuje album O tugo jesenja te njime iskazuje ironičan žanrovski spoj. Takav suodnos, suživot u hibridnom izričaju prisutan je i danas. Sablazan poznavatelja glazbe, teoretičara, uvijek izazivaju svi prema njima opskurni autori koji koketirajući upravo sa šundom i neukusom ulaze u život gotovo svakog mladića i djevojke, ako nikako, barem onda kada borave u disko klubovima. Naravno, odrasli uzori - roditelji - vrlo često podliježu istim utjecajima. Zašto je to tako? Jer ta glazba vlastitom trivijalnošću služi karnevalizaciji svakodnevice.  Kanon, odnosno elitna glazba, tzv. visoka kultura (Eagleton) ipak je često nedostupna, a ako je dostupna onda za otpor takvoj kulturi služi izlika: „Ja to ne razumijem." 

Terry Eagleton, jedan od najpoznatijih teoretičara kulture u knjigama Kultura i Ideja kulture zastupa tezu prema kojoj „kulturalni ratovi rezultiraju borbom između populista i elitista s obzirom na kanon". 

Aleksej Gotthardy Pavlovsky u Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj (Zašto ih (ne) volimo?) u srž svoje studije stavlja prijepore za i protiv. Vrlo niski udarac dobivaju oni koji od strane elita bivaju označeni kao slušatelji cajki - kako se često nazivaju takve pjesme - vrlo jednostavne instrumentalizacije (kako za folk kaže De Surmont). Njih se naziva primitivnima, neznalicama, ljudima bez ukusa. Već početna teza, da je glazba odraz otpora također, ne može ljude koji konzumiraju takvu glazbu okarakterizirati na taj način. Zašto? Jer su ljudi mnogo kompleksniji u izričaju svog nezadovoljstva trenutnim, nezadovoljstva postavljenim i nametnutim standardima kao što je već rečeno. A glazba vrlo često bude samo jedna karika u lancu nekih zabava, zabavnog sadržaja koji su u funkciji osvježenja svakodnevice, odlaska, ignoriranja, zaborava nekih naših svakodnevnih problema.

Na upit čemu služi takva glazba, većina će zaista reći za zabavu. Ali krucijalni problem je što se zabave tiče što se ljude ne educira o drugoj vrsti zabave koja ne mora biti inferiorna u značenjskom smislu. Popularna kultura, nažalost, nema strpljenja za ono što ne donosi profit. Turbofolk ga donosi. Vizualno se spotovi svode na kult tijela, glazbeno na pojednostavljivanje osjećaja u vrlo jednostavnim tekstovima, nekad čak dvosmislenim s vulgarnom potkom.

Američki kult tijela u glazbenim spotovima, sama glazba, može se identificirati s turbofolkom. Izričaj je drugačiji utoliko što ideje crpi iz druge kulture.

Nadalje, tko bi rekao da će se u spomenutoj knjizi Pavlovskog naći Thompson s „Bojna Čavoglave" i Tonči Huljić?

Ipak, oni su ondje. Dokazi komercijalizma, pop kulture, koketiranja narodnjaka i pop glazbe.

Izraz domoljublja, izraz veselja, izraz ratobornosti, izraz izvojevane pobjede - mnogo toga zapravo svjedoči tome da smo u raljama turbofolka. Modus vivendi je narušen. Problem je puno dublji a ovo je samo jedan maleni iskaz negativnoga. No, kako reče jedna osoba: nadajmo se da je to najveći problem (znajući da je problem naša egzistencija uopće.