SLAVONSKI BROD - Deseti Dani plesa u čast Miji Čorak Slavenskoj ugostili su u utorak, 26. veljače, Zagrebački plesni ansambl s izvedbom njihove najnovije plesne predstave Promjene, čija je premijera priređena 10. studenoga 2012. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zagrebački plesni ansambl odazvao se na brodsku plesnu manifestaciju i prije dvije godine izvevši predstavu Ispod sklopljenih očiju, postajući na ovaj način već stalan partner i uvijek rado viđen gost na Danima plesa.

Bio je to direktan poziv na angažiranost, zaogrnut umjetničkim ruhom, a oblikovan iskusnim koreografskim pristupom, naspram kojega su se i Vučinićeva, a osobito koreografija Martine Nevistić, učinile kao površno poigravanje s motivima.

Promjene su plesni omnibus troje mladih koreografa, ujedno i članova ansambla, koji su, svaki na svoj način i iz svoje autorsko-umjetničke perspektive, odlučili progovoriti o segmentima društvenih promjena koje su se počele događati 1960-ih godina, a ostale su aktualne do danas.

U prvom dijelu Ognjen Vučinić promatra položaj žene u društvu u svjetlu pomaka naglaska ka njezinoj sve izraženijoj emancipiranosti, koja, pak, nosi sa sobom opasnost od ponovnog (samo sa druge strane) padanja u rutinu stereotipnosti. Poigrao se s ikonografijom suvremenog ženskog imagea, koja od početnih odabranih figura ubrzanjem vodi do groteskne klišeiziranosti. U drugome dijelu Martina Nevistić nastoji predočiti svakog pojedinca kao samosvojnu jedinku, inzistirajući na lepršavosti i neobaveznosti pokreta i riječi na sceni, no ipak zaključujući da se različitosti u društvu neminovno nadopunjavaju i u toj različitosti čine novo jedinstvo. Na žalost, pri toj su lepršavosti neki od plesača ostali na sceni neprimjetni i gotovo suvišni. Posljednji, treći, dio Aleksandra Mišić osmislila je kao borbu za vlastito "ja" i za pravo glasa, koje kulminira žestokim probojem volje iz čovjekove nutrine.

S obzirom na kvalitetu realizacije ideje, najbolji, najpotpuniji i najdorađeniji dio ovoga triptiha bio je upravo završetak iz koreografskog pera Aleksandre Mišić. Ona je pokazala najsloženiji i najzreliji pristup obradi teme, kombinirajući solističku plesnu akciju sa zajedničkom plesnom akcijom, izvlačeći suštinski pokret u prvi plan i iznalazeći različite načine njegovog aktualiziranja. Obukavši plesače u crno i fokusirajući osvjetljenje Mišić je gledateljevu pažnju usmjerila isključivo na pokret, na njegovu tjelesnost, na njegovo skriveno značenje i na njegovu poruku, pokret koji u postepenom crescendu raste u napetosti dok u konačnici ne probije granice vlastitog tjelesnog ograničenja i bukne u salvi verbalnih ispada bijesa.

Bio je to direktan poziv na angažiranost, zaogrnut umjetničkim ruhom, a oblikovan iskusnim koreografskim pristupom, naspram kojega su se i Vučinićeva, a osobito koreografija Martine Nevistić, učinile kao površno poigravanje s motivima.

Osim spomenutih troje autora, u izvedbi predstave sudjelovali su i Sara Barbieri, Petra Chelfi, Petra Valentić i Anteo Ukušić. Izvrstan posao na omnibusu napravili su dizajner rasvjete Aleksandar Čavlek i autor glazbe Samir Kadribašić, koji su, svaki kroz svoj medij, ispričali vlastite umjetničke priče te potencirali upravo one trenutke o kojima su koreografi željeli progovoriti.