Svoju treću zbirku pjesama nazvanu „Pjesme iz noćne smjene", Mato Jozić izgradio je vlastitim lirskim definicijama pojavnih oblika i unutarnjih razloga funkcioniranja dvije, samo naizgled, zasebne životne ravni.

Prva platforma na kojoj pjesnik iznova obnavlja svoju poetsku žeđ je tegobna društvena svakodnevica u vlastitom gradu i domovini, konačno osamostaljenoj i neovisnoj, ali razaranoj i komadanoj egostičnim interesima uvijek aktualne politike, žrtvovanoj novoj eliti, izgriženoj zubima njihovih vjernih pasa. Ravan je to koletečine s okusom neizvjesnosti u zemlji poharanoj i izjedenoj sustavom vrijednosti koji ponižava, drži u pokornosti i eksploatira male ljude, koji je u njihove živote ubačen kao zarazna bolest, ali koji ipak kod mnogih nailazi na plodno tle interesnog odobravanja. Jozić ne luta u potrazi za motivima, on ne traži dokaze izvan obzora vlastitog statusnog vidikovca, on se ne udaljava od svoje uobičajene radne rute, on svakog dana neposredno pored sebe samo gleda, vidi i bilježi (u noćnoj smjeni) primjere prevara i (ne)uspjelih pokušaja da se stvarnost oblikuje i nametne po mjeri jačih, zaštićenijih i glasnijih.

Slažući uporno svoje katrene kao cigle u pjesničkom zidu obrane istine, pravde, slobode i dostojanstva, slažući stihove o vlastitim viđenjima i spoznajama, o gorkim razrješnicama, o raspršenim iluzijama, o trenucima sputavanja koji za slobodarski orijentiranog čovjeka predugo traju, gradeći vlastitu busiju otpora od riječi ispred nahrupjele, bestidne stvarnosti koju su konstruirali i kojom manipuliraju, kako on kaže, „budže" i ovodobne bludnice, Jozić je u svojim pjesmama istovremeno čovjek iznevjerenih očekivanja i bespoštedni kritičar, u istom trenutku je uvrijeđen, povrijeđen, razočaran, ogorčen, rezigniran, ali i samoironičan, borben i neumoljivi vrednovatelj društvenih mana, nalazeći moralno uporište za svoje svjetonazorne stavove u ljudskom elementarnom, samoobrambenom pravu i dužnosti da se ruga nasilnicima, ismijava trivijalno, podsmijava lažnim autoritetima, prijeti onima koji prijete svima i ne oprašta onima koji su se nametnuli kao bestidni krojači sudbina svojih sugrađana kojima i sam pripada. Njegovu poeziju, stoga, možemo odrediti kao protestno satiričnu, prepunu otvorenih pitanja, ali i jasnih, nedvosmislenih odgovora s jednim jedinim mobilizirajućim nazivnikom:ne niste me prevarili, niste moj um i srce obmanuli i zauzdali, ne zaboravljam, jer nemam pravo na to, govorit ću... Njezini refleksivni učinci na čitatelja direktni su kao što je direktna i bez kaklkulacija njegova kritika postojećeg kreirana instrumentima bijesa i ironije. Jozićevu poeziju možemo nazvati i vještim verbalnim reakcijama hrabrog, mislećeg usamljenika u vrevi uplašenog svijeta i banalnih vrijednosti.

Suočen, dakle, s nametanjem zaborava i pokušajima da se od strane vlastodržaca kontejneri povijesti napune životima malih i poniženih, suočen s hladnim zaprekama i lažnim vrednotama koje su natkrilile izvore obične ljudske topline i svjetlosti, Jozić, u skladu sa svojim pjesničkim mogućnostima i dometima, s razmjerno skromnim poetskim izražajnim sredstvima, u već prepoznatljivoj maniri kojom su načinjene i njegove prve dvije pjesničke zbirke, bez posustajanja, uspijeva ispjevati svojevrsnu samosatisfakciju, angažirane stihove oslobađanja.

Druga ravan na kojoj pjesnik regenerira vlastitu opstojnost je svijet ljubavi, svijet intimnog, svijet unutarnjih sila nedostupnih i nenarušivih bilo čime iz svijeta dužnosti, odanosti i predanosti kolektivnim ritualima i osjećanjima. Širokog raspona tematskog gledanja- od uvjerene mušakaračke prepotence, duhovite identifikacije s bicikom kojeg bi se moglo zajašiti, pa sve do neugaslih ljubavnih poticaja i priznanja o raskoraku između želje i tjelesnog ostvarenja, Jozićeva ljubavna poezija portretira njegovu vitalnost, duhovnu mobilnost, spremnost na avanturu do kraja, do zadnjeg daha, do zadnjeg pogleda s voljenim bićem. U situacijama u kojima ljubav šalje svoje signale, signale katkada ometane sputavajućim normama, nesporazumima i nesrazmjerom uloženog i dobivenog, miješaju se čulno, tjelesno i spiritualno, a Jozić kao istinski hedonist, zastupnik užitka kao uvjeta opstanka života, kao uvijek spreman natjecatelj u ljubavnom nadmetanju, uzimanju i predavanju idealu žene ispisuje duhovite, golicave pričice u stihu.

Ista strast povezuje dvije različite tematske cjeline Jozićeve jedinstvene pjesničke zbirke- strast da se život živi i doživi kao jedinstvena, neponovljiva prilika, kao spremnost da se usprkos svemu bude svoj, bez okolišanja, bez straha i s uvjerenošću da je to jedini ispravan način.