Kada je dva dana prije Silvestrova prije 29 godina umro Miroslav Krleža, ozlojeđen naprasnom pojavom medijskih naricatelja i narikača za umrlim bardom, Igor Mandić je napisao antologijski tekst: "Što će njemu moja svijeća?” Jer među svijećama koje su tada Krleži palili režimlije i novokomponirani krležijanci, za prave Krležine pobornike nije bilo mjesta. Vlast je prisvojila Krležu i na vojnome ga lafetu odvezla do mirogojske grobnice. Od Krležine je smrti tada učinjena politička parada. Sada, na obljetnicu smrti, politika je šutjela, a ni tzv. kulturne institucije baš nisu bile osobito glasne. Kao da je Krleža bio neki hrvatski „Domobran Jambrek"! Da je neki veliki narod imao Krležu, bio bi ponosan. Mi i nismo. Krležina je pozicija, s obzirom na literarnu veličinu, zapravo žalosna.

Desnima je mrzak jer drže da je odveć lijevi, komunist. Lijevi ga ne vole jer im je bio i previše Hrvat. A mnogi, pa i lijevi desni, „ne mogu ga smislit'" jer im je literarno težak. Lijevi otklon od Krleže počinje od predratnog „sukoba na književnoj ljevici", od protivljenja partijski kanoniziranoj „literaturi u službi proleterske revolucije". Zamjera mu se neodlazak u partizane, predbacuje da je „izdao revoluciju", da je salonski komunist. Desni mu, pak, ne mogu oprostiti titoizam, jugoslavenstvo i, osobito, distanciranje od nacionalno-demokratskog pokreta, od Hrvatskoga proljeća i '71. Da je i Krleža 1954. pristao uz Novosadski dogovor hrvatskih i srpskih jezikoslovaca o unitarizaciji jezika, 1967. ne bi bilo Deklaracije o hrvatskome jeziku. Hrvatski bi jezik već tada nestao. S Krležinim potpisom na tekst Deklaracije ona je, uz jezikoslovnu, dobila i političku težinu. Da je tada nestao hrvatski jezik, ugasila bi se ideja hrvatske političke samostalnosti, čuvana upravo u jeziku.

Hrvatima je kroz stoljeća tuđinske vlasti jezik bio zamjena za državu. Gubitak jezika značio bi i gubitak nacionalnoga identiteta. U njegovoj je obrani Krleža bio jednako ustrajan i kritičan. Nije podnosio hrvatske klimavce i prevrtljivce. O takvima piše od onoga zagrebačkoga pijanog jugoderneka 1918., kada se Hrvatska „pijano otkotrljala pod prijestolje Karađorđevića. Kao prazna pivska flaša u smeće”. Krleža je kritičar i preziratelj podaništva, manjka nacionalne samosvijesti zbog čega hrvatstvo "uvijek traži novog gospodara”. Krležu mnogi ne vole jer je govorio ono što jesmo, ali nismo voljni priznati. Krleža je i danas ostao kriv što nas je želio učiniti realnima. No, zar je to činio zato što nas nije volio? Zar je zbog svojih trpkih prijekora hrvatstvu bio manje Hrvat od onih koji su se mirili s tim jadom?

Njegova je zamjerka zapravo želja da budemo bolji. Možda nam se čini i pretjeranom, no nije zlonamjerna. Ali takvima se mogu činiti i naše zamjerke Krleži. A on je možda samo bio čovjek sa strahovima i nelagodama, gradsko dijete koje je zaziralo od "odlaska u šumu”, a potom, hedonist koji kao ateističko božanstvo uživa na komunističkom književnome Olimpu. Da Miroslav Krleža ništa nije napisao osim Povratka Flipa Latinovicza, Balada Petrice Kerempuha i Zastava, već bi bio neporeciva nacionalna veličina. Ne mora mu zbog toga gorjeti tisuće lojanica. No nekoliko bi iskrenih trebalo.