NALAZIMO se pred vratima ljeta. Još jednom ćemo živjeti - dopustiti sebi da živimo - u skladu s cikličnim promjenama prirode. Međutim, umjesto da trgamo listove kalendara ili brojimo dane koji prolaze skoro neprimjetno, važno je osvijestiti svaki trenutak koji živimo. Ljeto je jedan vrlo poseban trenutak. Stotine ideja, pjesničkih i tradicionalnih, reklamnih i običnih učinile su da je ovo godišnje doba izgubilo puno od svog dubokog značenja. 

Da bismo se odmarali, trebamo se prije toga umoriti. Da bismo prestali tražiti, potrebno je prije toga pronaći.

Trenutno je najaktualnije ono shvaćanje da je ljeto doba odmora, no ti praznici nisu puka odmaranja. Kako se čini, radi se o tome da duša miruje, a tijelo postaje što je moguće aktivnije u onome što mu je najprirodnije i najinstinktivnije. Slike u novinama, u kinu, na uličnim plakatima, prikazuju nam ljeto ispunjeno laganim i lijepim kostimima, uzbudljivim egzotičnim pićima, psihodeličnom glazbom, vjetrom u kosi i stanjem opće bezbrižnosti i pomanjkanja ozbiljnosti.

Na drugim, nešto suptilnijim razinama, ljeto je razdoblje pravog odmora i izraz punine. Tako zrelo voće simbolizira zrelog i ozbiljnog čovjeka koji se odmara nakon napornog rada tijekom godine. I sada se mi, malene čestice nošene vjetrom događanja i trendova, pitamo: jesu li godišnja doba slučajno raspoređena unutar godine, ili u ovim ciklusima postoji nešto dublje što je istinski jezik prirode? Skloniji smo ovoj drugoj opciji. Ako čitava priroda živi oko nas, ako i mi koji činimo dio te prirode vidimo da nama upravljaju ciklusi života i smrti, bolesti i zdravlja, mladosti i starosti, zašto odbacivati ideju vremena koja se izražava kroz ljeto, jesen, zimu i proljeće kao izraze života prirode? 

Ljeto uistinu miriše na zrelost, na potpun i uspješan izraz života, i potiče nas da se osjećamo jednako tako, u igri usklađivanja kojoj je teško pobjeći. Dakle, ne radi se o tome da trebamo pobjeći od utjecaja prirode. Upravo suprotno, trebamo se osjetiti zreli, potpuni, ispunjeni energijom sunca i mudro živjeti ovo razdoblje ljeta. No, ne treba odmoriti samo tijelo; ne treba samo tijelo osjetiti ovu punoću; pustimo da i nutarnji čovjek postane također ljeto, ispunjeno i odmoreno od svakodnevnih problema.

Odmor ne ovisi o glazbi, piću, nekoj novoj modi, blizini mora ili planina (iako mnogi ovi elementi mogu pomoći). Za čovjeka je odmor promjena aktivnosti. Ako se tijekom godine osjetimo preopterećeni rutinskim i mehaničkim poslovima, odmorimo se od njih obnovljenom kreativnošću: novim knjigama, drugačijim razgovorima, drugačijim rasporedom dnevnih aktivnosti, drugim ulicama za prolazak istog puta. 

Ako nam je tijekom mnogih mjeseci dnevna monotonija zaustavila svijest na razini tijela, obnovimo dušu energijom ljeta. To je pravi trenutak da se ponovno vratimo starom pitanju: tko sam, odakle dolazim, kamo idem? U zreloj jasnoći ljeta nalaze se odgovori koje nam tamna tišina zime ne dopušta da vidimo. Neprestana aktivnost je zakon u čovjeku. Beskorisno je sanjati o romantičnom odmoru na kojem nećemo raditi apsolutno ništa, jer ništa nećemo postići neaktivnošću: ako ne radimo rukama, radimo umom; ako ne razmišljamo, onda osjećamo – a sve nas to podjednako umara. Da bismo se odmarali, trebamo se prije toga umoriti. Da bismo prestali tražiti, potrebno je prije toga pronaći. Znači li to zapravo da se svi umaramo zato što pokušavamo pronaći sebe? Nije li tada dobar trenutak da, mijenjajući aktivnost, krenemo u potragu za zrelošću koju nagovještava ljeto, a koja se kod čovjeka naziva evolucija?

Kada mislim na ljeto, mislim na drugačiji način života i promišljanja o istom.