'Nema prave pripadnosti bez znanja jezika'

SLAVONSKI BROD - „Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori" i „Jedinstvo različitosti: radovi iz hrvatske filologije" - dvije su vrijedne knjige prof.dr.sc. Sanje Vulić, danas predstavljene u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu.

U organizaciji Sveučilišta u Slavonskom Brodu i Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod, o knjigama su, uz autoricu, govorile doc.dr.sc. Irena Krumes i Tena Babić Sesar.

Profesorica Vulić hrvatskom se dijasporom bavi već tridesetak godina. U tom su joj segmentu, kao jezikoslovci, ipak, najbitnija istraživanja o jeziku. Prvi dio knjige „Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori" posvećen je isključivo hrvatskom iseljeništvu. Autoricu je, najprije, zanimalo u kolikoj je mjeri hrvatski jezik očuvan u iseljeništvu na pojedinim kontinentima, u pojedinim zapadnoeuropskim zemljama te na koji se način 'vani' uopće čuvao hrvatski jezik.

- Djelomice sam se bavila terenskim istraživanjem u Australiji, a jako puno imamo odvojenih radova koji su tijekom desetljeća objavljivani o aktivnostima u dijaspori. Dugi niz godina predajem predmet 'Hrvatski tisak u dijaspori', sustavno sam nabavljala različita glasila. Ona jako puno toga otkrivaju. U pojedinima sam primijetila da je glasilo u trenutku pokretanja bilo isključivo na hrvatskom jeziku, a potom je pomalo počinjalo s objavom tekstova zemlje u kojoj izlazi, da bi na kraju završilo tako da - osim naslova - više nema ništa na hrvatskom ili, tek, tu i tamo koji tekst. Zašto? Zato što nove generacije više ne znaju hrvatski. Ako žele da im glasilo bude čitano, moraju se prilagoditi. - kazala je Sanja Vulić.

Tijekom svog istraživanja, došla je do brojnih spoznaja koje su je iznenadile. Tako je u nekim slučajevima zaključila da hrvatski u dijaspori bolje govore oni koji su rođeni izvan domovine svojih predaka te koji su Hrvatsku posjetili tek u odrasloj dobi, no oni koji su iz nje iselili kao odrasli ljudi.

- Ono što me je najviše iznenadilo saznala sam kad sam u Australiji istraživala jezik govornica prve i treće generacije. Dakle, govornice koja je u Australiju iz Hrvatske došla kao mlada odrasla osoba i govornice kojoj su oba djeda i babe rođeni u Hrvatskoj, ali su već oba roditelja rođena u Australiji. Očekivala sam da će prva govoriti hrvatski bez engleskih primjesa, a da će puno anglicizama biti prisutno kod druge. No, obratno je. Govornica prve generacije neprestano u svoj hrvatski ubacuje engleski, dok druga priča čisto - ili hrvatski ili engleski. Došla sam do zaključka da je govornica treće generacije od svog rođenja bilingvalna. Jasno je znala kad je doma, s obitelji i drugim Hrvatima da se govori hrvatski, dok je na ulici, u školi i drugdje u društvu govorila isključivo engleski. Generacije rođene dvadesetih, tridesetih,... pa sve do pedesetih godina, u Australiju su došle bez znanja engleskog jezika (nisu kao današnji mladi koji svi znaju engleski). Ulagali su veliki napor u učenje engleskog i to ih je toliko opterećivalo da su na kraju engleski ubacivali u hrvatski i to je tako ostalo. - zaključuje Vulić.

Općeg pravila o tomu koliko je na kojem kontinentu očuvan hrvatski - zapravo - nema. Puno toga ovisi o pojedincima, obiteljima, zajednicama koje okupljaju, promiču i potiču.

- Hrvatski je izvrsno očuvan samo na razini pojedinih obitelji. Kod australskih Hrvata je prilično dobro očuvan, ali to ne vrijedi za sve obitelji. Bolje je očuvan u istočnoj i južnoj, no u zapadnoj Australiji. S druge strane, potomci hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi - s iznimkom Argentine (gdje hrvatski govore potomci političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata) - jako su slabo očuvali svoj jezik. Ni to, dakako, ne vrijedi za sve obitelji. U Čileu, primjerice, nitko s djecom nije govorio hrvatski jer su, između ekonomskog prosperiteta i etniciteta, odnosno, identiteta, izabrali prvo. Htjeli su da im djeca budu uspješna u čileanskom društvu i smatrali su da će to postići ako se odmah jezično asimiliraju. - otkriva autorica.

Kao vremenski okvir svojih istraživanja o očuvanju jezika u iseljeništvu, profesorica je Vulić izabrala godine 1880. i 2000. Danas je otkrila zašto se odlučila za baš taj vremenski period.

- Kao početnu godinu uzela sam 1880. jer tad počinje prvi veliki iseljenički val, a završavam s 2000. iz jednostavnog razloga što je to svojevrsni završetak jednog povijesnog razdoblja jer, nakon završetka Domovinskog rata i uspostave Hrvatske, iseljenici su potpuno drugačiji nego oni stari. Promjene su prebrze u dvadesetom stoljeću i, ako se radi sinteza, potreban je vremenski odmak. Ne možete ozbiljno pisati o nečemu što još uvijek traje. - pojašnjava.

Iako se oni koji su u Hrvatskoj ostali ponekad ljute na ulaganja vezana za programe koji se odvijaju u inozemstvu i povezani su za iseljeništvo, kao i na činjenicu da mnogi Hrvati koji već dugo nemaju veze s domovinom, imaju pravo glasa, profesorica Vulić otkrila je zašto je toliko važno i ključno „njegovati dijasporu":

„Vidjeli ste koliku je ulogu u Domovinskom ratu odigralo hrvatsko iseljeništvo. Želite li u svijetu imati ljude na koje danas-sutra možete računati, naravno da je važno da oni očuvaju svijest o tomu da su Hrvati i da je Hrvatska isto njihova domovina. Bez jezika je to teško. Ima takvih slučajeva, ali to onda nikad nije pravi identitet, nego tek svijest o podrijetlu, a ne o pripadnosti. Nema prave pripadnosti bez znanja jezika."