SLAVONSKI BROD – U četvrtak, 7. studenoga 2019., u dvorani Državnog arhiva u Slavonskom Brodu predstavljena je knjiga „Kraljevstvo Božje i nacionalizam" autora dr. sc. fra Drage Bojića. Predstavljanje je organizirano na inicijativu Udruge za promicanje ljudskih prava i razvoj demokratske političke kulture „Kičma" iz Slavonskog Broda i njenog predsjednika mr. sc. Frane Piplovića. Suorganizatori su bili Državni arhiv u Slavonskom Brodu i Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu.

Nakladnik knjige „Kraljevstvo Božje i nacionalizam" je Centar za kritičko mišljenje iz Mostara. Knjiga je izdana 2018. godine i obuhvaća 36 tekstova (eseja, komentara i razgovora) nastalih od 2016. do 2018. godine. Dio tekstova je objavljen u raznim medijima, dok su neki vezani uz nastupe fra Bojića na tribinama, okruglim stolovima i simpozijima.

Knjigu su predstavili Amer Bahtijar, u ime nakladnika, zatim Frano Piplović i Predrag Blagovčanin. 

Frano Piplović, najzaslužniji za dolazak fra. Drage Bojića u Slavonski Brod, smatra da je Bojić svećenik koji živi Krista na najevanđeoskiji način i da tu ne treba poseban tumač jer on živi Krista u prostoru u kojem je svećenik.

Sam autor fra. Drago Bojić najmanje se dotakao knjige „Kraljevstvo Božje i nacionalizam" već je više načelno govorio o odnosu svih vjera i nacionalizma te o negativnostima koje, po njemu, izlaze iz bliskosti tog odnosa. U svojim tekstovima Bojić se kritički odnosi i prema vjerskoj zajednici kojoj sam pripada.

Fra. Bojić je više govorio o knjizi koju trenutno priprema, točnije o dnevničkim zapisima fra Josipa Markušića iz razdoblja Drugog svjetskog rata (1941.-1945.) o događajima u Jajcu i okolici. Fra. Markušić je od 1931. do 1939. dva puta bio gvardijan samostana u Jajcu, jedanput u Sarajevu i jedanput u Beogradu te je tri puta  biran za provincijala Bosne Srebrene (1928.–1931.; 1949.–1952. i 1952.–1955.). Na preko 700 stranica dnevnika, fra, Markušić, između ostaloga, prema Bojićevim riječima, bilježi posljedice ustaškog i nacističkog režima u NDH. 

Kao glavnu misao fra. Josipa Markušića iz navedenog dnevnika, i kao misao koju bi on volio slijediti, Bojić citira: „Jedina opasnost je da se ne pokažeš čovjekom, smrt je manja opasnost!"

Tekstovi fra. Drage Bojića ne ostavljaju nikoga ravnodušnim jer potiču na razmišljanje, propitkivanje, pa i konfrontiranje sa vlastitim prethodno formiranim stavovima, ali i na sučeljavanje sa stavovima samoga autora, jer su oni često potpuno oprečni stajalištima koje zastupaju i vjerski i politički dužnosnici. 

U kojoj mjeri su stavovi fra. Drage Bojića navedeni u zbirci tekstova "Kraljevstvo Božje i nacionalizam" utemeljeni i argumentirani, kao i uvijek, procjenjivati će sami čitatelji ove knjige.

Ovako je govorio fra. Drago Bojić, čovjek kojeg su, onomad - na energično ultimativno traženje nacionalističkih hercegovačkih franjevaca - pretpostavljeni u Sarajevu smijenili s mjesta urednika časopisa "Svjetlo riječi".

„Smatram da kao građanin, ali i kao franjevac, bosanski franjevac, i kao svećenik ne mogu zaobići te teme jer vidimo u posljednjih 30 godina da, nakon što je religija i religijske zajednice, nakon što su u prošlom sustavu, sistemu, ili prošloj državi, bile doista marginalizirani, krajem 80-ih i 90-ih godina religija je prilično agresivno ušla u javni prostor i ispreplela se s nacionalizmom.

Ono što ja kroz svoje tekstove pokušavam kazati, izreći, jest da je kršćanstvo kao vjera, pa tako i katolička vjera, nespojiva s nacionalizmom niti se može svesti na nacionalno. Jasno je da svaka vjera nastaje u konkretnoj situaciji, u konkretnom narodu i konkretnoj kulturi. U redu je da se iskaže ljubav i prema zavičaju i prema svom vlastitom identitetu. Problem nastaje onda kada ga se zaoštri do kraja.

Ne treba katolički vjeronauk u školama. To je vrsta vjerskog nasilja nad djecom i nad roditeljima. Ako netko želi, može doći u crkvu. Ja to govorim kao franjevac i svećenik i sa iskustvom, jer to gledam svakodnevno kako to izgleda. Niti treba blagoslivljati javne prostorije, pogotovo ne one koje se tiču političkih službi. Sve su to, dakle, izopačenosti jednog takvog sustava. Ja mislim da sigurno jednom dijelu ljudi to i smeta, ali je danas jako teško radi toga dići glas. Vjera ne smije biti prisila.

Vjera koja je takva, koja je isključujuća, ona je zapravo negacija same sebe. Ona postaje, u biti, opasna i veliko zlo jer se može uperiti protiv drugih ljudi. Čak i u vlastitom narodu, imaju ljudi pravo da ne budu vjernici.

Mislim da od institucionaliziranih oblika i politike i državnih institucija, crkvenih pogotovo, to ne nailazi na odobravanje. Pogotovo ja to znam unutar vlastite zajednice, crkve i to. Svi ti njihovi prigovori, u biti, nisu nimalo i nikako argumentirani. To se sve svodi na to da, u pravilu, uvijek treba biti na svojoj strani za svoje i onda kada ne rade dobro.