SLAVONSKI BROD - „Dite, da bi čojek zn'o da je živio, iza sebe mora ostaviti il' kak'u voćku, il' dite il' tefter." - savjet je to koji je od svog djeda Ive, još kao djevojčica, dobila Ružica Todorović, koja je sinoć u slavonskobrodskoj Gradskoj knjižnici predstavila svoju treću knjigu naziva 'A dite zna'.

To dite, ta mala Ružica, poslušala je jedan od brojnih savjeta svog djeda, i napisala djelo u kojem se izmjenjuju proza i stihovi pisani slavonskom ikavicom, donoseći čitatelju život Oprisavaca kroz oči djevojčice koja je u ovom slavonskom mjestu provela ponajljepše trenutke odrastanja i djetinjstva.

- Jako sam bila vezana za svoga djeda i on je meni, zapravo, u životu dao strašno puno savjeta. Puno sam toga od njega naučila. Kroz ove sam priče i dogodovštine opisala Oprisavce, odakle je moja mama i gdje sam  provela najviše svog vremena. Iako sam živjela u Slavonskom Brodu, ja sam zapravo rasla u Oprisavcima. S meni dragim ljudima, upijajući i čuvajući za sjećanje sve te prekrasne slike i govor. Iako sam svoje prethodne dvije knjige pisala standardnim jezikom, ova je pisana slavonskom ikavicom. Progovorilo je u ovoj knjizi tom ikavicom ono 'dite slavonsko' i mogu reći da mi je možda čak bilo lakše napisati ovu knjigu jer je ona čista emocija vezana uz sjećanja i slike, ali i govor. - kazala je autorica Ružica Todorović dodajući kako su u knjizi opisani stvarni likovi te istinite priče o njenoj obitelji. Kao takve, to su pisane slike njezinog djetinjstva od pete do 11 godine.

'To je spomenik jednoj obitelji'

- Kad sam dobila ovu knjigu, pročitala sam je u dahu. Jer drugačije i ne možete. Ružica je njome pokazala i kako je vješt pripovjedač koji itekako dobro zna zadržati vašu pažnju. Ova je njezina knjiga, kako sam i napisala u pogovoru, jedna mozaična škrinjica uspomena napisana na slavonskoj ikavštini. Ona je spomenik jednoj obitelji, jednoj ljubavi i povezanosti unutar obitelji, a koja je dobila univerzalnu vrijednost jer, pisana na izvornom oprisavačkom govoru baka i djedova, na čitanje poziva i svojom zanimljivošću i humorom specifičnim za ovo područje - istaknula je docentica dr. sc Irena Krumes.

No, osim što je spomenik jednoj obitelji, ova knjiga itekako ima veliku znanstvenu i zavičajnu vrijednost. Ta iznimno dobro odrađena 'mješavina' proze i poezije upotpunjena fotografijama i pisana oprisavačkim govorom, velik je doprinos slavonskoj književnosti, složili su se govornici na sinoćnjoj promociji.

- Ovo je jako kvalitetno djelo koje bi trebalo biti prepoznato na puno široj razini, jer mislim da ovakvo nešto dosad još nije napravljeno. Tim više što je Ružica književnica i to nisu amaterski početci i začetci ili pokušaji pisanja, nego je to jedna viša razina. Ona je dosad pisala na standardnom hrvatskom jeziku da bi se sada okrenula izvornom govoru svojih bake i djeda. Obično ta priče ide u drugom smjeru. Amateri krenu od izvornog govora i idu prema standardnom, ali Ružica se u svom povratku korijenima jako dobro snalazi. Očito je to jedna emocija koja je u njoj bila tako duboka i skrivena, a koja je tražila svoje mjesto da se ispolji i da se ti tekstovi čuju. Mislim da će se za ovu knjigu čuti i da će biti primjenjiva među djecom i to one predškolske, rane školske dobi pa možda čak i kroz cijelu osnovnu školu. - zaključila je prof.dr.sc. Emina Berbić Kolar od koje je autorica, u svojim dvojbama oko toga vrijedi li ili ne njezino novo djelo, zatražila stručno mišljenje, a povratno je dobila poruku kako je zbirka fantastična.

'Kako starim, sve se češće mislima vraćam u prošlost'

- U trenutku kada mi je Ružica poslala rukopis bila sam u svojim previranjima i odlasku iz Broda u Osijek tako da mi je baš teško pao njezin tekst. Ali on je toliko kvalitetan i upravo u tom sjećanju na djetinjstvo, na sretne dane prepoznala sam puno toga što bi se moglo primijeniti i u studijskim programima i to baš u učiteljskim i odgojiteljskim studijskim programima. - dodala je prof. Berbić Kolar, dodavši kako je, čitajući ovo djelo, bila dirnuta, ali i sama potaknuta na sjećanja na svoje djetinjstvo.

Baš kao i dobar dio posjetitelja sinoćnje promocije koji nije mogao suspregnuti suze, slušajući riječi autorice kada je govorila o svojim osjećajima kada danas dođe u Oprisavce, a u sjećanje joj navru slike djetinjstva i igre u dvoru u kojem sada žive neki drugi ljudi stvarajući svoja sjećanja koja će sutra možda neka druga Ružica, pretočiti u neko slično djelo.

- Kako starim sve više mi nedostaje sve to i sve češće se u mislima vraćam u prošlost. Poslije djedove smrti ništa više nije bilo isto. Još uvijek nisam svjesna vrijednosti ove knjige, mada je struka rekla svoje. No, za mene ovdje postoji ta jedna druga vrijednost. Ljudi koji budu držali u rukama ovu knjigu neće držati u rukama zbirku kao moje dosadašnje zbirke, nego će držati zapravo komadić moje duše - kazala je Ružica.

Mi bismo dodali da držeći taj njezin komadić duše i ulazeći u taj svijet, njezinom dozvolom, zapravo i sami otvaramo vrata sjećanja na svoja djetinjstva, odrastanje i sjećanje na ljude koji su nam pomogli da danas budemo to što jesmo. Time je njena zbirka još i vrjednija.