DARUVAR - Fra Ma Fu festival reportaže i reportera ove godine pojavio se u 8. izdanju u Daruvaru od petka 21. do nedjelje 23. listopada. Glavni organizatori, Hrvatsko novinarsko društvo i virovitički Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje SINKO, uz direktora festivala Gorana Gazdeka, pripremili su trodnevni program s preko 80 sudionika, a najviše je bilo novinara, reportera i snimatelja iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije i Slovenije. Cilj festivala je očuvanje sve manje zastupljene reportaže kao “kraljice novinarstva”, a posvećen je vrhunskom reporteru, pjesniku i novinaru Franji Martinu Fuisu koji je svoje prve članke potpisivao sa pseudonimom Fra Ma Fu. Početak festivala obilježila je dodjela nagrada za najbolju reportažu u 2021. godini. Prvo mjesto pripalo je Hrvoju Ivančiću za reportažu „Njihovi i naši”, drugo mjesto zauzela je Dunja Kučinac za reportažu „Taxi Blues: Tisuću i jedna neplaćena noćna smjena”, a treće mjesto osvojio je Dinko Fiček za reportažu „Dvorište Predraga Peić-Webera”. Što je sve učinilo festival nezaboravnim, za Plusportal je zabilježila potpisnica ovog članka. 

Ovogodišnje posebnosti

U Dvorcu grofa Antuna Jankovića prvog dana festivala održana je promocija triju knjiga – „Oteto zaboravu – sjevernohrvatske putositnice“ Martina Lukavečkog, detektivskoga romana „Kupelj boga Silvana“ Dejana Šorka i petoga izdanja knjige „Smijeh slobode“ Borisa Pavelića, a zatim je prikazan i dokumentarni film „Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ autora Marine Banićević i Saše Stanića. Drugog dana organizirane su dvije izložbe fotografija, „Subjektivna fotografija“ Slavke Pavić i „Put oslobođenja“ Bojane Guberac, a program je završen napetom tribinom o ratnom izvještavanju gdje su razni novinari i reporteri podijelili osobna iskustva s terena tijekom ratnih događanja u Ukrajini, Sjevernoj Makedoniji i Domovinskom ratu.

Potrebno je naglasiti kako je ovo prva godina suradnje SINKO-a i Fra Ma Fu festivala s osječkom Akademijom za umjetnost i kulturu gdje su studenti Odsjeka za kulturu, medije i menadžment uz predavača i mentora Tomislava Levaka, dobili priliku za sudjelovanje u cijelom programu. Organizatori su tako studente iznenadili s dvije radionice i mnoštvom korisnih savjeta o pisanju reportaža koje su podijelili putopisac i ratni reporter Hrvoje Ivančić te novinar Novosti Vladimir Jurišić.

Elena Lukić/Plus

Jurišić: Savjeti za život i dobru reportažu

Cijenjeni Jurišić s preko 50 godina rada u novinarstvu, kao prvo i ključno pravilo za dobru reportažu ističe: „Služite se istinom, ona je alfa i omega novinarstva. Od 27 sudskih sporova, nikada nisam osuđen samo zato što sam pisao samo istinu. Također ne smijete navlačiti sugovornika da bi njegova tvrdnja bila atraktivna jer se time istina gubi, metoda koju koristi 99 posto hrvatskih novinara. Nemojte biti dio te statistike.”

Dobar novinar, kaže, mora uvijek biti na oprezu i ne smije primati nikakve nagrade osim redovne plaće jer će to kad-tad morati dvostruko vratiti. Kao primjer navodi situaciju iz 1985. godine kada je restauriran dvorac u Kutjevu nakon čega su otkrivena arhivska vina iz 1943., europska senzacija jer je jedna boca koštala oko 2.500 njemačkih maraka. Direktor Poljoprivredno prehrambenog kombinata Kutjevo bio je pokojni Jambrović, jedan od najboljih enologa u Hrvatskoj, s kojim je otišao u dvorac i napravio fotografije za članak o otkriću vina, a zatim mu je poklonio bocu i pozvao ga na ručak što je Jurišić nerado prihvatio. Nakon dvije godine, Jurišić saznaje da Jambrović odlazi u Keniju o trošku Kutjeva i ubija divlje životinje: „Uskoro  dobijem potvrde o putnim troškovima i brojne druge dokaze, pišem članak i objavljujem ga, a zatim stiže tužba.

Na sudu Jambrovićev odvjetnik govori: „Jurišić je korumpirani i lažljivi novinar koji prima mito.” Zbunjeno gledam kada me upita jesam li ručao u Kombinatu - što priznajem - i jesam li platio svoj ručak - odgovor je bio da nisam. Tada me dočekalo: „Dakle, vi jedete, a ne plaćate. Vi ste običan lopov.” Od tada se na skupovima držim postrance, nosim svoj sendvič i bocu vode ili plaćam svoj ručak.” Jurišić za kraj poručuje mladim reporterima da je u životu, kao i novinarstvu, važno imati vjere u sebe, jasno definirati granice u odnosima te uvijek poštovati drugačija uvjerenja i brinuti o svom zdravlju.

Elena Lukić/Plus

Hrvatska novinarka u središtu ruske invazije

Novinarka audiovizualnog portala VIDA i ratna izvjestiteljica, Bojana Guberac, održala je fantastičnu izložbu ratnih fotografija na temu „Put oslobođenja” kojom je prikazala trenutnu atmosferu u Ukrajini nakon ruske invazije. Kao jedina hrvatska novinarka, koja je svoj put financirala u potpunosti sama, posjetila je ratom razoreni gradić Borodjanku te ruševine nekadašnjeg sela Andrijevka, a zatim Irpinj te Harkiv gdje je svjedočila brojnim leševima i detonacijama.

Guberac govori: „Zanimale su me ljudske priče, njihove sudbine i životi, a vjerujem da sam svojim fotografijama to uspjela predočiti. Ta destrukcija koju sam vidjela, urušeni domovi i razbacane igračke, polomljeni tobogan kao simbol ukradenog djetinjstva, to je nešto što je u svakom ratu isto, razlikuje se samo arhitektura kuća pa postavljam pitanje - može li zaista ovako izgledati oslobođenje?” Kakav je bio tretman novinara u Ukrajini, objašnjava rečenicom „Bolji nego u Hrvatskoj”, naglašavajući da nije dugo osjetila toliku zahvalnost i poštovanje prema novinarskoj profesiji s obzirom da se ona u Hrvatskoj često degradira: „Ukrajincima je bio važan svaki novinar iako sam im u šali isticala da nisam BBC, već da pišem za maleni hrvatski portal i da to možda neće imati veliki odjek. Upravo su me oni uvjeravali da je moj posao vrlo značajan jer njihove priče mogu prenijeti drugima, makar to bila dva čitatelja - ako sam barem jednog dotaknula svojim riječima - moja svrha je ispunjena.”

Guberac je inače rođena u Vukovaru, a ratno izvjestiteljstvo odabrala je iz osobnog iskustva vidjevši i osjetivši mnoge posljedice rata. Iako je u Vukovaru, kaže, doživjela najstrašnije prizore u svom životu, zapamtit će sklonište u Harkivu po dvjema starijim gospođama koje nisu dva mjeseca izašle na tlo: „To njihovo grčevito stiskanje za ruku, mene kao osobe koja ih možda posljednja vidi, nisam sigurna da postoji ijedna škola koja vas na to može pripremiti, a da ostaneš imun. Kao novinari uvijek težimo biti objektivni, ali dobar novinar ne zaboravlja temeljne ljudske faktore: suosjećanje i solidarnost.”