OSNOVNA pitanja o tamburi i tamburaštvu s ciljem uvođenja u priču o pozivu i poslu Filipa Novosela, činila su se neophodnim kako bismo saznali nešto više o izazovima ili barijerama koje osjete glazbenici upoznati s dodatnim obrazovanjem izvan granica naše zemlje, s prednostima umjetničke suradnje s mentorima i profesorima drugačijih pristupa uzrokovanih kulturološkim razlikama. Prvi koraci uz oca tamburaša, osnovnoškolsko i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje, pa potom i Glazbena akademija u Zagrebu kao i glazbena naobrazba u New Yorku, zbog čega stječe mnoga znanja o glazbi, kao i vještine i drugačiji pristup, priču o jednom velikom “projektu” dua Hojsak & Novosel produbljuje i objašnjava kroz privatan i poslovan odnos bez prepreka. U razgovoru koji je trajao oko 45 minuta, moj je sugovornik uspio sažeti odgovor na nepostavljeno pitanje (ujedno sukus moje ideje za ovaj intervju): što čini vezu između umjetnosti, poziva, posla, obrazovanja i smisla svega navedenoga. Uz odgovore na pitanja, dobila sam dojam kako ovaj vrsni glazbenik ne računa na opća znanja o glazbi ili tamburi; vrlo pažljivo pristupajući sugovorniku, razgovor pretvara u priču koja ima zagarantiran sretan svršetak. Zašto? Jer vjeruje u beskrajne mogućnosti glazbene interpretacije, inventivnosti, vjeruje u glazbu kao sredstvo komunikacije između različitih kultura i to ne samo površno, kroz nekoliko segmenata uzetih iz konteksta kulture, nego kroz učenje i posvećivanje glazbi i kulturi koju ne poznajemo.

Kako biste nekome objasnili tamburašku glazbu? Postoji li neka univerzalna definicija i geneza tamburaške glazbe u Republici Hrvatskoj kao i početak procvata tamburaške glazbe (npr. godine prošlog stoljeća)? Kako povezujemo tradicijsku glazbu s tamburaškom glazbom uopće, s kojom je tradicijskom glazbom najviše možemo povezati i je li povezana?

Naravno da je možemo povezati... i naravno da je tambura u nekom svom izvornom obliku kao tambura samica prisutna na ovim prostorima već jako dugo, praktički od dolaska Turaka, na ova područja. Seobom Šokaca Srednje Bosne u Slavoniju, jednostavno taj nekakav oblik te stare tambure samice se prenio ovdje, a kasnije dolaskom Paje Kolarića tijekom Ilirskog preporoda, slično kao i devedesetih prošlog stoljeća, kad je buknuo nacionalni identitet, buknuo je i interes za tambure. Pretpostavljam kako je slično bilo i u vrijeme ilirskog preporoda kada su se ljudi okrenuli našem jeziku i u našim specifičnostima vidjeli i našu tamburu. Tu je Pajo Kolarić odigrao glavnu rolu. Djelovao je u Osijeku, u gradu, i već tada postoje prvi zapisi orkestralnih partitura. Naravno, to su bile pjesme i sl. Kada čovjek kaže tambura, prema mome znanju, taj naziv je označavao bilo koji instrument sa žicama. U to vrijeme su postojali nekakvi sustavi, ali, Pajo Kolarić je sve to prvi unificirao i osnovao prvo tamburaško društvo. Što je točno bilo na našim prostorima ne mogu reći jer nikad nisam zalazio u tu povijest, ali, Kolarić se generalno uzima kao otac tog našeg tamburaštva a čak i njegova tambura koja se čuva u muzeju u Osijeku izgleda kao dugačka samica. Tako da je sam razvoj tambure povezan  s razvojem nekih drugih instrumenata i kao i onda, a s obzirom na popularnu gitaru, majstori tambura, osobito vojvođanski, čini mi se, kako su bili u tome prvi, počinju graditi tambure gitarastog oblika. Kod nas su manje-više, uvijek bili prisutni ti kruškoliki oblici koji su vrlo slični onome što danas znamo kao tamburu samicu. To je vrlo bogata povijest i tambura je kroz dvjestotinjak godina koliko se svira, od ilirskog preporoda 1840-ih, bila važni dio identiteta ovih prostora. Tko god je bio negdje vani, zna da je naše iseljeništvo vezano za to, čak i ona priča o Leu Fenderu koji je glavu svog instrumenta iskopirao od Bigsbyja. Bigsbyjev susjed je bio navodno iz ovih krajeva. Bigsby je vidio brač koji je imao posebnu glavu... i naravno, danas kruži ta priča kako je Fender iskopirao zapravo glavu od tambure. No, ta priča je malo drugačija, malo kompleksnija,... Svakako se sama tamburaška glazba uvijek bazirala na tradicijskoj glazbi i uvijek je to bila glazba prisutna na društvenim okupljanjima kao i danas: svatovi, krštenja... Sve proslave nisu vjerojatno mogle proći bez tambura i tamburaštva, pogotovo u ruralnim krajevima gdje su kirvaji i sl. Ona je tu zaista ukorijenjena. Posljednjih pedeset godina cijela tamburaška glazba prošla je kroz veliku promjenu, počevši od toga da su se ozbiljni skladatelji počeli njome baviti, shvaćati je malo drugačije. Razvija se orkestralna glazba, razvijaju se sustavi, razvilo se graditeljstvo i sve je to rezultiralo boomom u devedesetima gdje su prednjačili Zlatni dukati koji su onda bili nedodirljivi. Koliko su bili nedodirljivi vidljivo je u pjesmi/spotu “Moja domovina” kada se Stanko Šarić pojavljuje uz Severinu koja je tada bila zvijezda. To isto nešto govori o tome koliko su bili bitni. Naravno da su i Arsen Dedić i Oliver Dragojević i drugi bili bitni, ali to je zaista bio vrhunac popularnosti tamburaške glazbe devedesetih. Došlo je do velikog konzumerizma te glazbe, možda i malo zasićenosti i možda je ljudima to postalo previše, ali nažalost, danas, u medijima, na radijskim postajama, tamburaška glazba, odnosno, bilo koja glazba u kojoj svira neka tambura, nažalost je na nekim marginama. Eventualno se spominje kroz neke HRT-ove emisije, uglavnom o tradicijskoj glazbi. Mislim da to nije dobro ne samo za tamburu nego i za nas kao nekoga tko se bavi kulturom i tko se bavi očuvanjem tradicije. Mislim da je tu jedan bitan aspekt našeg identiteta koji se previše zapostavlja, a o tome govore mnoge činjenice. Dok sam bio dijete bilo je normalno, iako ne kažem da tako mora biti i da je to jedino ispravno, ići u KUD i da bismo se tamo družili i sve bismo stigli: igrati nogomet i ostalo. Danas se drugačije živi, pogotovo u većim sredinama. Intenzivnije se živi i sve je to povezano jedno s drugim: način života, način ophođenja prema kulturi. Ljudi biraju svoje prioritete tako da je bitno zaraditi i prehraniti obitelj dok je sve ostalo po strani.

Željela sam Vas nešto pitati o klasifikaciji glazbe. Uvijek se govori o vrhunskoj glazbi i umjetnosti. Nesumnjivo je kako je Bach velikan glazbe, Beethoven, Mozart... S druge strane, kada govorimo o narodnoj glazbi, o turbofolk glazbi, kako univerzalno klasificirati glazbu prema načinu razlikovanja dobre, kvalitetne glazbe neovisno o žanru. Što je dakle, najvažnije u glazbenoj virtuoznosti: način sviranja na određenom instrumentu, izvođačke sposobnosti uopće ili je nešto još važno? Tekst kompozicije/tekstualna popraćenost? Gibonni tu figurira kao sjajan tekstopisac, kao i spomenuti Arsen Dedić za koje kažu da su uz to i dobri glazbenici. Kako, odnosno, tko može odrediti što je dobro? Je li publika puno važnija, je li struka ta koja određuje? Koji su to parametri?

Pa jako teško pitanje s obzirom na to da ne može nitko suditi o tome kako će se nešto klasificirati jer mora postojati protok vremena da bi se ocijenilo je li dobro ili nije. Spomenuli ste Bacha. Kod Bacha postoji činjenica da je bio takav zanatlija u pisanju glazbe jer drugačije ne bi stigao toliko napisati za života. Moram podsjetiti da je Bach sve pisao rukom naravno. Isto tako Mozartov život je trajao toliko kratko, a uspio je sve te partiture napisati. Moram reći da je meni kao glazbeniku to nepojmljivo i da su to sve veličine iz klasične glazbe, ljudi kojima se apsolutno divim. No, jako je dobro pitanje jer nije to jedini aspekt glazbe. Tijekom studija u New Yorku otkrio sam nešto što se zove indijska klasična glazba koja ima neke svoje zakonitosti i svoje težine, nama kao zapadnjacima van naših gabarita. To je teško usporediti s Bachom, ali to je glazba koja je toliko produhovljena, toliko je duboka, toliko moraš razumjeti da bi mogao shvatiti što se uopće događa i da bi mogao slušati na način kako treba. Moja sestra Julija bavi se indonezijskim gamelanom. To je pak neka posebna priča. Ja tu ne mogu vidjeti toliku dubinu koliku ona može vidjeti. Jedan dio toga razumijem ali jedan dio ipak ne, jer mi nije blisko i nisam se toga naslušao. Tako da je teško klasificirati. Što se tiče drugih vrsta glazbe, uvijek kažem da je razlikovanje dobre i loše glazbe teško. Za tekst ne mogu procijeniti jer se time ne bavim s obzirom na to da sam instrumentalist i nikad nisam ušao u taj aspekt pisanja glazbe koja je vezana za tekst. Ali, mogu prepoznati kad je dobra melodija i zašto je neka melodija dobra, zašto je jaka i zašto joj nije potreban tekst da bi nešto rekla. Moj jedan dobar prijatelj rekao je da, ako te glazba ne potakne na pokret u smislu tapkanja nogom ili ako te nije nešto dotaklo, onda vjerojatno nešto nije dobro.

U tom kontekstu me još nešto zanima. To su individualne preference. Ako smo na nešto naviknuti, jer ste pričali i navikama vezanim za kulturološki aspekt, mjesto iz kojeg dolazimo i kultura iz koje dolazimo, očekivano je da će nam nešto biti manje poznato ili neshvatljivo zato što nam nije blisko poput indijske glazbe ili bilo koje drugačije, drugačijih obilježja. No, zanima me, popularna glazba, turbofolk glazba, neizostavna kod većine mladih. Vidite li je kao neku vrstu prijetnje? Vrlo često se takvi oblici popularne umjetnosti i popularne glazbe koriste kako bi se dokazalo da netko manipulira ili kako mediji ne znaju odabrati dobro za edukaciju mladih. Slažete li se s tim ili mislite da je dobro da mladi ljudi danas imaju i to? Ako ste rekli kako tamburaška glazba s druge strane nije toliko zastupljena, kako sve pomiriti? Kako naći zlatnu sredinu da bi mladi imali i jedno i drugo da bi mogli birati? Uostalom, mogu li oni birati?

Teško je to reći. Ono što mi danas mislimo o turbofolku je nešto što je generacija mojih baka i djedova mislilo o Jimiju Hendrixu. Ne znam. To je stvarno teško za reći. Meni osobno se ta glazba ne sviđa, nikad to ne slušam, izbjegavam mjesta gdje se pušta takva glazba. Vrlo često mi je to preplitko sadržajno, ali ne mogu reći da ne postoje pjevači te glazbe koji dobro pjevaju i koji su dobri instrumentalisti. Postoje srpski harmonikaši koji sviraju “da ti pamet stane”, ali nije bitan smo virtuozitet. Često postoje glazbeni ukusi i zato je teško ocijeniti. Kod nas je taj turbofolk dobrim dijelom popularan baš zato što se toliko pljuje protiv njega. Isto tako, kad pogledate devedesete godine ili rane dvijetisućite, kad se pljuvalo protiv Ivane Banfić, protiv Vesne Pisarović, sada sve te pjevačice doživljavaju revival, jer u ovome što se danas sluša ljudi se više ne mogu naći. Glazba definitivno evoluira i ide li na bolje ili gore teško je reći. Ono što sigurno trebamo odijeliti i mislim da tu treba podvući crtu su umjetnička i zabavna glazba.

Pojasnite razliku. Postoji li uvijek striktna razlika ili ima nekih prijelaza?

Glazba po sebi je oduvijek bila zabavna. I Mozart nije svoje opere pisao tako da dostigne neku preveliku umjetnost nego da bi to bilo nešto što bi zabavilo kralja, publiku...ali danas postoji razlika i to još od Beethovenovog vremena kada počinje gradnja koncertnih dvorana namijenjenih isključivo koncertima gdje će publika doći i slušati glazbu. Naravno, to je zabava i nama koji volimo glazbu i uvijek će biti. Meni je glazba posao, ali ja ga ne mogu dobro raditi ako se ne zabavljam.

A je li i poziv?

Je, definitivno.

Kada ste shvatili da je riječ o pozivu? Koja je uloga obitelji - a s obzirom na činjenicu da je riječ o glazbenoj obitelji?

Odrastao sam uz glazbu, tambure. Kod nas je uvijek bilo živo, otac je bio tamburaš i uvijek su kod nas bile probe. Meni je to jednostavno bilo normalno i nije se moglo pobjeći od toga da se bavimo glazbom. Pamtim kako mi u djetinjstvu nije glazba bila teret već glazbena škola. Htio sam igrati nogomet, a morao sam ići u glazbenu školu. Nisam kao dijete to shvaćao ozbiljno. Kada je došlo vrijeme upisa u srednju školu nisam bio načisto s glazbenom školom. Htio sam biti računalni tehničar, poštanski tehničar, samo da bih ostao u Slavonskom Brodu. Volio sam glazbu, ali da bih je baš odabrao za profesiju nisam bio toliko siguran. Da mama i tata nisu reagirali vjerojatno bih pogriješio u odabiru. U to vrijeme sam svirao električnu gitaru, bio sam roker, metalac, imao sam bendove i išao po gitarijadama. Tada me nije zanimala klasična glazba i glazbena naobrazba u klasičnom smislu. Alterative nije bilo, mogao sam odabrati samo nešto što bi bilo manje svrsishodno.

Je li američko iskustvo bolje? Ili je teško usporediti ako ne postoji iskustvo obrazovanja ovdje?

Prvo sam upisao srednju školu u Osijeku. Tamo sam završio teoretski smjer. Nisam se mogao pomiriti s tim da ću biti teoretičar. Moja priča iz tog vremena je vezana za električnu gitaru. Osnovnu glazbenu školu - klavir, završio sam u Brodu. Klavir me nije zanimao. Zbog toga nikad nisam dovoljno vježbao. Mislim kako to ima veze s prirodom instrumenta. Muzicirao sam uvijek u grupama i ansamblima. Volio sam Tamburaški orkestar, volio sam ići u Folklorni ansambl na probe kod tate, imao sam bendove kao roker i to me privlačilo - sviranje s ljudima. Klavir sam vježbaš, sam si na pozornici. Vjerojatno nisam za to rođen. Nakon srednje škole sam upisao studij glazbene pedagogije u Zagrebu kako bih se jednoga dana bavio tamburom. U srednjoj školi sam se profilirao kao tamburaš. Moja jedina nada za bavljenje tamburom bila je kroz pedagoški odsjek kako bih kroz pedagogiju predavao tamburu ili nešto slično. Kad smo razgovarali o tamburaškom boomu devedesetih, nisam rekao kako se u posljednjih deset godina dogodio još jedan na umjetničkoj, tamburaškoj sceni. Otvorio se odjel za tambure u Osijeku pa u Zagrebu i danas imamo diplomirane tamburaše koji su prošli i osnovnu i srednju školu za tambure pa i Akademiju i zato su sustavno educirani. Ja nisam bio. Mene je tamburu naučio svirati otac. Nisam završio školu za tamburu jer se tada to nije moglo. Na faksu su me počeli privlačiti neki drugi glazbeni žanrovi. Treba uvijek čuvati tradiciju, ali smatrao sam kako tamburu svijetu treba predstaviti na način koji može umjetnički funkcionirati na zaista visokoj razini. To me ponukalo da se počnem baviti drugim vrstama glazbe, pogotovo jazzom jer sam uvijek bio dobar u improvizaciji, u snalaženju. Bilo bi mi lakše improvizirati tri stranice teksta nego navježbati tri stranice teksta, za razliku od sestre Tene koja je pravi klasičar. Nisam nikad imao tu crtu. Dan-danas mi je to problem iako se bavim i klasičnom glazbom i jazzom. Međutim, živim u zahvalnom vremenu. Bavim se suvremenom glazbom koja umjetniku ostavlja puno prostora za vlastitu ekspresiju. Osim toga, shvatio sam zahvaljujući umjetnicima s kojima sam radio, kako ne moram gledati na sve rigidno. Postoji dio izvedbe koji si mogu prilagoditi i kod Bacha i kod Mozarta. Osnovni preduvjeti se ipak moraju ispoštovati.

Za Bacha svakako kažu da je prvi jazz skladatelj.

Ako gledamo fugu kao formu, znamo da je izvodi netko tko ima improvizatorski duh. Da je Bach razmišljao gdje će staviti koju notu, sigurno ne bi napisao toliko djela.

Gdje smjestiti Ameriku u kontekstu osobnog glazbenog razvoja? Je li najbitnija?

Sigurno je najbitniji dio mog glazbenog razvoja i moje glazbene karijere.

Jeste li tamo stekli znanja do kojih ovdje nikako ne biste došli?

Sigurno.

Vezana za što?

Studirao sam na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali nisam dobio voljno znanja o interpretaciji glazbe koliko sam dobio kasnije u Americi. Najveća iskustva gdje sam najviše naučio o glazbi u Zagrebu bila su kroz zbor i klavir. Sa zborom smo izvodili velika djela uz suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom, Beethovenovu Devetu simfoniju, Mozartov Requiem, Mahlerovu Drugu simfoniju... Kroz zbor sam imao priliku surađivati s Riccardom Mutijem. Kroz zbor sam naučio puno i to je neprocjenjivo iskustvo s Muzičke akademije. Ali, opet, moram reći kako je riječ o klasičnoj glazbi s kojom se ni danas ne srećem toliko koliko s improviziranom. U Americi sam iskusio potpuno drugačiji pristup obrazovanju. Postao sam blizak s američkim profesorima s kojima i danas održavam vezu. Nije riječ samo o mentorstvu nego o poštovanju kolege od samog početka. Njima je u interesu da postaneš njima ravnopravan kako biste mogli skupa svirati i surađivati. Najviše sam napredovao jer sam od aranžera postao skladatelj, ne u punom smislu niti mislim da sam veliki skladatelj, ali naučio sam kako premostiti prepreku – da od aranžmana dobijem kompoziciju. To je možda najveći benefit moga studija u Americi. Studirao sam u New Yorku koji je Meka jazza. Prisustvo ondje te tjera da daješ maksimum od sebe. Nigdje nisam iskusio nešto slično. New York ima neki “drive” koji te tjera do krajnjih granica. Surađivao sam s odličnim glazbenicima i upao sam u sjajnu generaciju studenata koji su mi kasnije obilježili karijeru. Surađivao sam sa sjajnim profesorima. To ću sigurno pamtiti dok sam živ. Nisam mogao vjerovati koliko ću napredovati. Počeo sam na glazbu gledati i kroz music business. Često se događa bivšim odličnim studentima s osvojenim nagradama da misle kako će im nakon studija nešto pasti s neba pa onda potonu. Taj dio također dugujem boravku u Americi jer tamo je svijet sirov i surov. Zakon je dolar koji određuje što je dobro, a što nije. Ljude zanima možeš li napuniti klub ili ne neovisno o tome sviraš li blues, jazz, country ili klasičnu glazbu.

Danas postoje razni programi koji se koriste u komponiranju. Ako govorimo o skladateljima nekoć pa zamišljamo veliki stol, papire, pero u ruci, zamišljamo i mukotrpan rad, papire posvuda, inspiraciju... Može li današnjica pratiti tu sliku kompozitora iz prošlosti?

Mislim da je Stravinski izjavio kako je inspiracija najveća prijevara u povijesti glazbe jer čovjek ne može samo sjediti i čekati inspiraciju, onda se neće ništa dogoditi. Komponiranju se uči. Postoje razne tehnike skladanja koje se uče i proučavaju. Kod mene sve kreće od ritma i za mene je bitna ta komponenta, pogotovo zato što postoje zanimljivi ritmički obrasci, nepravilni ritmovi. Melodiju mogu naći i u staroj dalmatinskoj ili u slavonskoj pjesmi. Harmonija može biti jednostavna ili kompleksna i to sve je nešto što ovisi o tome kakav ugođaj želimo dobiti. Svi ti elementi zahtijevaju vrijeme i postoji nekoliko verzija, a ja želim da skladba može funkcionirati u različitim ansamblima. Gledam da moja glazba reflektira ono što radim i odakle dolazim. Riječ je gotovo uvijek o oslanjanju na hrvatsku tradicijsku glazbu. Volim World Music, afričku, kubansku tradiciju, američki bluegrass i jazz koji sam studirao. Gledam da netko može prepoznati i reći: ovo je napisao Filip Novosel. Je li dobro ili nije, nek’ drugi odluči. To je ono što sam naučio u Americi.

Može li duo Hojsak & Novosel funkcionirati izvan simbioze? Možete li zamisliti sebe na pozornici, u izvedbi kompozicija koje inače izvodite zajedno?

Sljedeće godine obilježavamo deset godina dua Hojsak & Novosel. Čekaju nas velike stvari, ne smijem još najaviti jer još nije službeno ali imamo velike planove. Kao duo imamo mnoge suradnje s raznim skladateljima, umjetnicima raznih vrsta ali u zadnje vrijeme bitno mi je znati za koga pišem. Ako znam da će to svirati Tihomir, znam koje su njegove jače strane i naravno da ću to naglasiti. Ima boljih i basista i boljih tamburaša ali sigurno se nije našla takva simbioza. Da mene ili njega zamijenite nekim, to ne bi bilo to. Mi smo kao jin i jang, potpuno drugačiji, ali se iz nekog razloga potpuno nadopunjujemo to je dobra ravnoteža zbog čega ju trebamo dobro čuvati i cijeniti. Bez svađa, povišenih tonova sve vrijeme. Naši mozgovi dobro funkcioniraju i po pitanju glazbenog biznisa – i tu smo se našli. Nastupam nekad rijetko i solo, ali mi smo već prepoznati kao zajednički brend da je to postalo gotovo pa neodvojivo.