DO ideje za intervju nije teško doći. Naprosto, postoje ljudi s kojima komuniciramo (slučajno ili namjerno) jer nam se učine zanimljivima, iz nekog razloga njihov nam život djeluje izazovno, neuobičajeno ili poticajno pa zbog toga poželimo znati nešto više o poslu kojim se bave. Intervju je razgovor, a kroz taj razgovor pokušavamo otkriti poantu nečijih postupaka te smjernice koje su ih vodile prema poslu ili zanimanju. Prema tome, intervju je razgovor s razlogom. Osoba koju sam ovoga puta željela intervjuirati odlučila je kako prvenstveno želi razgovarati o glazbenom sastavu čiji je član, ali ipak sam odlučila, barem u uvodu intervjua spomenuti kako je ta osoba svestrana, zanimljiva, nesebična, kako je radio kao nastavnik u nekoliko škola pa se potom zaposlio kao pomoćnik u nastavi učenicima s teškoćama, a glazbom se bavi dugi niz godina. Riječ je o Borisu Tomakiću.

Mislim da su Čvrsti Momci jedini bend u povijesti brodskog rocka koji je svirao u preko 150 kafića u Slavonskom Brodu i selima oko njega. Uz standardne rock koncerte svirali smo na rođendanima, svatovima, maturalnim zabavama, kirvajima, stranačkim domjencima, modnim revijama, ispraćajima. Uopće nismo birali gdje i što, za publiku raspona od dvoje ljudi (gazda i konobar) pa sve do nekoliko tisuća (open air koncerti).

Jesam li nešto izostavila iz nabrajanja, a smatrate kako je i to važno spomenuti?

Deset godina sam radio kao novinar. Radio, novine, TV, portali, sve sam prošao. Ranjen u Domovinskom ratu kao ratni reporter. Imam status HRVI.

Svestran jesam, ali po pitanju glazbe najviše me zanimaju bubnjevi gdje sam pomalo i kolekcionar. Isprobao sam oko stotinjak setova bubnjeva i blizu dvjesto doboša svih poznatih i manje poznatih svjetskih brendova. Pišem blog o bubnjevima i bubnjarskoj opremi na jednoj društvenoj mreži već osam godina. Pišem za svoju dušu, a zapravo želim ljude osvijestiti po pitanju izbora instrumenta što je jako važno, a ljudi to često zanemaruju pa sviraju na bilo čemu, odnosno na opremi koja ne odgovara glazbi koju sviraju i prostorima u kojima sviraju.

Bio sam član dvadesetak brodskih rock grupa. Neke su trajale pet dana, neke pet godina. Neke su se raspale nakon prve probe, neke su dogurale do snimanja CD-a. S njima sam bio predgrupa mnogim poznatim facama, Prljavom Kazalištu, Parnom Valjku, Atomskom skloništu, Majkama, Kojotima, Pipsima, Vatri, Gibonniju, Divljim Jagodama i brojnim drugim rock izvođačima. I tu ne govorim o motorijadi gdje svi odjednom sviramo zajedno, nego je nekada bio običaj na koncertu jedan bend - jedna predgrupa.

Inače bubanj aktivno sviram 40 godina. S pjevanjem sam počeo onako ozbiljno prije desetak. Još dok nije bilo ovih privatnih glazbenih škola po gradu uzimao sam učenike doma na školovanje iz predmeta Bubnjevi i udaraljke.

Vi ste član glazbenog sastava 'Čvrsti momci' - možete li nam reći koliko godina postoji ovaj sastav? Je li mijenjao članove? Recite nam nešto o povijesti sastava, nazivu sastava i o članovima? Postoji li netko iz sastava kome je muziciranje osnovni izvor prihoda?

Čvrsti Momci su, koliko znam, najdugovječniji brodski sastav. Evo mučimo se na "estradi" već dobrih 25 godina. I pritom nismo od onih koji slave 25-godišnjicu, a u međuvremenu nisu godinama uopće svirali, nego smo stalno aktivni - svirke uživo i snimanja.

Osnivač sastava je gitarist i pjevač Hrvoje Bašić koji je još uvijek tu, a uz njega sam preostao samo ja na bubnjevima i vokalu. Tako da smo sada unplugged rock duet. Malo neobičan jer takvi dueti najčešće imaju dvije akustične gitare. Kroz bend je prošlo dvadesetak članova, neki su se zadržali duže, neki kraće. Krenuli smo kao četvorka s frontmenicom-pjevačicom pa su članovi nestajali jedan po jedan, dolazili su drugi i odustajali da bi došli do ovoga danas gdje je knjiga spala na dva slova. A razlog što smo još uvijek zajedno je što se super slažemo privatno i poslovno i što imamo isti pogled na glazbu i život. Mislim da su Čvrsti Momci jedini bend u povijesti brodskog rocka koji je svirao u preko 150 kafića u Slavonskom Brodu i selima oko njega. Uz standardne rock koncerte svirali smo na rođendanima, svatovima, maturalnim zabavama, kirvajima, stranačkim domjencima, modnim revijama, ispraćajima. Uopće nismo birali gdje i što, za publiku raspona od dvoje ljudi (gazda i konobar) pa sve do nekoliko tisuća (open air koncerti). Snimili smo i dio autorskih slkadbi koje na YouTubeu imaju pristojnu slušanost. Sviramo i snimamo u principu iz ljubavi u slobodno vrijeme nakon redovitih poslova jer je rock u odnosu na druge vrste muzičkog izražavanja (tipa - svatovi) jako potplaćen i od toga se ne može živjeti. Odnosno, može ako si autor pjesama i izvođač, plus još i uspješan kreator sadržaja na društvenim mrežama i lova od svega toga ide samo tebi. Mi uopće ne naginjemo medijima i reklami, slabo koristimo društvene mreže (samo da najavimo nastup) i nijednom nismo bili gosti na nekom lokalnom ili državnom radiju ili na televiziji. Što je zapravo sramota za sve medije jer pokazuje koliko slabo prate brodsku glazbenu scenu. Eto promašili su da smo mi kućni bend najpopularnijeg kluba u gradu posljednje tri godine. Nitko ni riječi o tome. Valjda zato što je gradska scena sada tuga i jad pa se nema što pratiti, a nekada je Brod imao dvadesetak sastava, a koncerata je bilo koliko hoćeš, sviralo se na svakom koraku. Drago mi je da sam i to proživio. Ovo danas ne može se s tim usporediti ni po čemu. Ali to nije opravdanje da se ljudima koji su zaslužili ne oda priznanje. Mislim da smo za to koliko smo publike glazbeno odgojili i usmjerili u muzičkom sazrijevanju pa na kraju krajeva i zabavili tijekom tolikih godina neprestanog sviranja zaslužili da nam netko kaže hvala. Mi smo Posljednji Mohikanci, nakon nas ovakvih likova više biti neće.

Vikendom nastupate u Kući piva. Kako je započela ta suradnja?

Slučajno. Ne bojimo se nastupiti bilo gdje jer smo svjesni svojih vrlina i mana. Za razliku od drugih koji su se znali začas nakon par nastupa umisliti. Kada smo u bendu ostali samo nas dvojica, testirali smo to što radimo najprije po drugim gradovima. Tu smo oduzimali i dodavali dok nismo znali da imamo korektan proizvod koji će privući publiku. Nekoliko sezona svirali smo jednom mjesečno u jednom popularnom đakovačkom kafiću. Pa dvije godine u jednom kafiću u Novoj Gradiški. Isto tako par godina i u Županji. To su sve bili popularni kafići u centru koji su nakon nas postali još popularniji. Ali uvijek smo tražili neko mjesto u svome gradu gdje bismo se za vrijeme svirke osjećali kao kod kuće. Isprobavali smo svašta, no nitko u Brodu nije nam htio pružiti pravu priliku, svi gledaju samo kako da te iskoriste i na tebi zarade, dok je naša ideja bila partnerstvo i neko mjesto za svirku gdje bismo se osjećali kao kod kuće. Dobili smo priliku svirati na Festivalu piva (čitaj: silom smo se tamo ugurali) i mnogi su bili iznenađeni i oduševljeni nastupom. Ponavljam, kombinacija akustične gitare i bubnja rijetko se viđa, a i repertoar ex-Yu rocka, koji smo složili, isto nije baš standardan. No, ono po čemu smo drugačiji od drugih je kontakt s publikom. Mislim da nema lokalnog benda i da ga nikad nije ni bilo koji toliko priča s publikom između pjesama i šali se na svoj račun vlastite gluposti kao što to radimo nas dvojica. Na pozornici smo potpuno iskreni i prirodni, isti kao i kad se svjetla pozornice ugase. I tako, na tom festivalu jedan od onih kojima smo se svidjeli bio je organizator tog događaja i vlasnik 'Kuće piva'. Dalje je sve povijest.

Postoji li žanr koji preferirate ili svirate sve? Može li se dogoditi da odbijete svirati neku pjesmu? Koji je najčešći repertoar vikendom i postoji li uopće?

Mi smo rokeri u duši, odrasli smo na Azri, ranom Valjku i Kazalištu, Bijelom dugmetu i Atomskom skloništu i svim ostalim grupama tzv. Novog vala. To je ono što najviše volimo i najčešće sviramo. U novije vrijeme pod mojim utjecajem dodajemo u repertoar i novije rock pa i pop domaćice. Ono što ne sviramo i odbijamo svirati, u prvom su redu cajke.

Koja publika vikendom dolazi u Kuću piva? Kojom pjesmom ili pjesmama uspijete pridobiti ljude, odvojiti ih od razgovora i motivirati na slušanje?

Ljudi srednjih godina s ponekim iznenađenjima u vidu mladih. Ovi stariji očekuju pjesme uz koje su odrasli, a ovi mlađi pretpostavljam imaju roditelje koji to slušaju i prenose na njih. Na naše iznenađenje pjesme na koje publika najbolje reagira su - pjesme Miše Kovača! Iz njegove rane još uvijek rokerske faze pa se može reći da se nismo "prodali" i počeli posve podilaziti publici. Moram priznati da ima i ustupaka s naše strane, nekih pjesama i izvođača koje ne slušamo i nemamo nikakvo mišljenje o njima, ali ljudi ih traže. Primjer za to je Marko Perković Thompson.

Postoji li neka isključivo instrumentalna glazba koju izvodite?

Nekada smo imali drugačije nastupe kad smo svirali kao pravi rock bend, trojka ili četvorka u postavi. Svirali bismo pola stranih stvari, pola domaćih, ubacili bismo i koju autorsku kompoziciju, a za sam početak svirke i koji instrumental. Sjećam se recimo da smo svirali Apache od Shadowsa.

Nastupate li tijekom cijele godine?

Manje-više da. Nekad je to svaki vikend u mjesecu, nekada jednom mjesečno, ali smo stalno u pogonu.

Nastupate li izvan Slavonskog Broda, npr. ljeti, negdje na moru ili negdje izvan Hrvatske?

Preskupi smo za morske gaže. Uz honorar za nastup trebalo bi nam platiti put i smještaj pa dolje bolje prolaze jeftiniji lokalni bendovi, čast iznimkama. Izvan Hrvatske još ništa, nije se još naša vrhunska kvaliteta pročula preko grane. Šalu na stranu, ni jedno ni drugo nas ne zanima, mi smo ljudi u godinama, koliko god uživamo u putovanjima i druženjima, toliko nam na drugoj strani odgovara da smo za par minuta kod kuće u svojim toplim krevetima.

Kakav je Vaš stav o popularnoj glazbi koju danas slušaju mladi? Možete ići ukorak s tim trendovima?

Hrvoje i ja imamo po dvoje djece tinejdžera i uz njih onako s pola uha pratimo što se događa. Za razliku od vremena kada smo se mi formirali kao muzičari danas muziku prave većinom mašine i kompjuteri. Zato je danas veliki broj izvođača koji jednostavno ne mogu uživo izvesti ono što je snimljeno na nosaču zvuka. U vrijeme naše mladosti bolje ti je bilo ne samo da znaš ponoviti što si snimio na ploči, već si uživo morao biti još bolji od toga. I to bez matrica, autotunea za popravljanje glasa, metronoma za držanje tempa, vatrometa i svega ostalog bez čega se danas ne može. To je i naša škola, krv, znoj i suze na pozornici pa da vidimo tko to može pratiti, a tko ne. Nama dvojici ne pada na pamet da idemo ukorak s trendovima. Mi, kako kaže pjesma, sasvim mirno idemo krivim putem i njegujemo retro stil gdje se vraćamo korijenima i grupama tipa Beatles, Stones ili npr. Drugi Način ili Indexi kod nas. Neka sluša tko što hoće, mi smo svoje odavno izabrali. I na nastupima ne koristimo nikakva pomagala. Ja nemam ništa od elektronskih bubnjeva, Hrvoje ne koristi niti jednu gitarsku pedalu. Ništa posebno, samo živa svirka i pjevanje. To sve govori.

Pripremate li se za nastupe? Gdje se sastajete?

Vrlo rijetko imamo probe. Zadnje su bile kada smo još nastupali na 'Danima Kreše Blaževića'. A ima od toga sigurno jedno 6-7 godina. Ove pjesme koje sviramo su većinom dio nas, one su nam u krvi i nema potrebe za vježbanjem. Mi se na pozornici samo pogledamo i napamet znamo treba li pjesmu treba završiti ili produžiti. Spontano, tako smo se "uštosili" i navikli jedan na drugog da sve već ide samo od sebe. Ako se već nešto novo želi ubaciti u repertoar to se najčešće doma uvježba i isproba na tonskoj probi prije nastupa.

Može li intervencija umjetne inteligencije uništiti kreativnost i ljudske izvođačke sposobnosti?

Po mojem mišljenju da. Već sam naveo zašto. Prelako je postalo stvarati glazbu. Zviždiš u mikrofon, a kompjuter ti izbacuje gotove melodije i nudi već napisan tekst. Na drugoj strani ne može se poreći da je računalizacija pomogla određenim ljudima u sjeni - talentima koji su iz spavaće sobe napravili odlične albume, sami ih odsvirali i otpjevali, a da nisu znali svirati niti jedan instrument. Mi se godinama u živim nastupima borimo s invazijom DJ-a koji nam uzimaju posao. Oni puštaju s laptopa iste pjesme koje mi sviramo za duplo manje honorare, ali energija njihovog nastupa koju šalju publici je nula. Ali hajde ti to objasni našim ugostiteljima...

Vjerujem kako članovi sastava Čvrsti momci imaju svoje omiljene pjesme... ili tzv. instrumentale. Od kojih glazbenih djela/brojeva/pjesama/instrumentalnih skladbi bi bio sačinjen savršen popis za jedan koncert?

Već sam spomenuo što volimo. Teško je u moru prekrasnih kompozicija naše mladosti izdvojiti jednog ili par favorita. Ako govorimo o bendovima, Hrvoje jako voli rano Prljavo kazalište, još tamo kada je pjevao Bogović, a ja Azru prvih par albuma. Meni je bubnjar Azre, moj imenjak Boris Leiner, bio jedan od bubnjarskih uzora.

Može li muziciranje biti unosno, a istovremeno biti i poziv, odnosno, posao koji se voli?

Može biti unosno tek nakon 10 ili 20 godina na estradi. A do tada treba proći i izdržati zbilja puno toga, nastupa u nemogućim uvjetima za muzičare i surađivati s ljudima koji za glazbu nemaju nikakvog sluha, jedino ih zanima novac. Jako malo ljudi u Hrvatskoj danas dobro živi od glazbe.

Kakva je glazbena scena u Slavonskom Brodu? Postoje li glazbenici s kojima bi Čvrsti momci željeli surađivati?

Scenu ne pratimo i nemamo pojma tko to još tu svira jer ti ljudi zapravo više ni nemaju mjesta i pozornice da se pokažu, osim kada se organizira neki festival mladih bendova, a to je rijetkost. Tamo ne idemo. Što ćemo mi među klincima? Što se tiče suradnje s kim smo htjeli svirati, svirali smo. Ja ponosno mogu reći da sam kroz Čvrste momke ili druge bendove u kojima sam bio svirao s apsolutno svim poznatim brodskim gitaristima i pjevačima i u svim eminentnim brodskim prostorima tipa KKD IBM, dvorana Brod, dvorana Vijuš, stadion Marsonije (BSK-a), korzo, ili nekad dvorana Klasije, Hotel Park, Hotel Brod, Kino Jadran, Kino Partizan. Stariji će znati o čemu govorim. Meni za moju karijericu sasvim dovoljno...

Može li u bavljenju glazbom prevagnuti “sluh”, želja za muziciranjem, upornost i ljubav prema glazbi koja vodi samoobrazovanju, nasuprot klasičnom glazbenom obrazovanju koje je sistematizirano i podrazumijeva znanja iz te oblasti?

Može. Puno vrhunskih muzičara je samouko. Poznavati note je zapravo znati još jednu abecedu kojom možeš zapisati što ćeš svirati i kojom možeš pročitati što su ti napisali da sviraš. Ljudi kao ja bez tih znanja oslanjaju se na memoriju i sluh. I puno puno vježbanja. Sreo sam mnogo ljudi koji su mi rekli da su ih u klasičnom glazbenom obrazovanju previše zatupljivali jednim te istim stvarima ne dajući im širinu. Mi neobrazovani i samouki, slušamo i sviramo što hoćemo, ali nismo kompletni glazbenici. Osobito se to odnosi na bubnjare, koji su u većini bendova vrlo podcijenjeni u stvaralačkom i izvođačkom smislu. Cijeli život se borim protiv tih stereotipa, zato sam se i prihvatio mikrofona i počeo pjevati da se malo vidi da bubnjari nisu samo majmuni koji lupaju. Zapravo se i ne sjećam bubnjara koji je tu kod nas toliko pjevao glavni vokal, sudjelovao u pisanju pjesama, biranju repertoara, dogovaranju i osmišljavanju nastupa poput mene. Naravno, to nitko ne primjećuje. Još uvijek me pitaju: 'Je l' ti bubnjaš sljedeće subote?'. I pjevam. Loše. Ali, ipak. Ma sve radim da bubnjarima dignem neki nivo.

Imaju li 'Čvrsti momci' kakve planove za budućnost?

Plan nam je da budemo zdravi i sviramo što duže možemo. Dokle god ima publike koja nas želi slušati.

Kako biste pozvali ljude na svirku u Kuću piva, pogotovo one koji vas nikad nisu slušali?

To je lijepo, gotovo obiteljsko druženje - nije klasični koncert. Znalo se dogoditi da se ljudi spontano zagrle, da krenu plesati vlakić kroz klub, da se gase svjetla i pale lampice na mobitelima kao na koncertima po stadionima - bilo je tu i suza i smijeha, mnogi su se dohvatili mikrofona i pjevali s nama. Za mikrofonom su nam bili Talijani, Englezi, Slovenci, Francuzi. Bili su nam gosti poznati s naše estrade, mladi muzičari koji tek stasaju, ulični svirači... Uvijek se nešto novo i drugačije događa, nikad to nije rutinska svirka s istim repertoarom i istim rasporedom pjesama. Mi pratimo kako ljudi dišu, kako su raspoloženi i tome se prilagođavamo.

Ma ne treba nikoga zvati - ljudi već znaju što ih tamo čeka.