SLAVONSKI BROD - Knjiga ,,Matija” renomiranog istraživačkog novinara i prije svega oca, Drage Hedla u srijedu, 5. ožujka u 18 sati, bit će predstavljena slavonskobrodskoj publici u Gradskoj knjižnici.

Tragična je to i istinita priča o samoubojstvu njegovog sina Matije, doktora biokemije i znanstvenika na američkom Yaleu, raskrinkava baš sve ljudske slojeve. Kroz biografske elemente, autor u priči od 37 mučnih dana prijenosa Matijina tijela iz Amerike u Hrvatsku, preispituje sebe kao čovjeka i roditelja, pozivajući čitatelje da otvoreno razgovaraju o mentalnom zdravlju sa svojom djecom.

Terapija - i za autora i za čitatelja

Ova knjiga je napisana za zauvijek

Zašto je Drago Hedl pisao o najtežoj temi?

'Ljudska tragedija koja nije ispričana kao da se nije ni dogodila'

- Slavenka Drakulić napisala je kako je Matija knjiga iskupljenja. Ali to je i knjiga preispitivanja vlastitih postupaka, mog odnosa s Matijom, kao i mog odnosa s mojim ocem. Iako smo Matija i ja imali sjajan odnos, bez obzira na tisuće kilometara koji su nas dijelili, razmjenjivali smo e-poruke, čuli se telefonski bar jednom tjedno, pričali, smijali se, zajedno objedovali, šetali. Danas mi je neizmjerno žao što toga nije bilo više i što sam ga samo tri puta sreo u Americi u kojoj je proveo više od pola svoga života: otišao je u 17. godini, a kad je odlučio napustiti ovaj svijet bile su mu 43. Analizirajući naš odnos, odnos oca i sina i analizirajući moj odnos s ocem, zaključak do kojeg sam došao baš mi i ne ide na ruku. Mislim da je Matija bio bolji sin nego ja i mislim da je moj otac meni bio bolji nego ja Matiji. - govori iskreno Hedl.

Početkom 2024. godine, Hedl je bio u Puli na promociji knjige ,,Depra”  Aleksandra Stankovića. Taj mu je trenutak, kaže, pomogao da se odvaži napisati knjigu o Matiji i njegovoj borbi.

- To je duboko intimna knjiga poznatog televizijskog novinara koji piše o bitci s depresijom, otvoreno, iskreno, duboko intimno. Tada sam odlučio napisati knjigu o mom sinu. Ta ideja dugo je tinjala u meni, ali Acina knjiga bila je okidač. Želio sam progovoriti o najstrašnijem što se može dogoditi čovjeku, gubitku djeteta. Nema veće boli, težeg udarca. U životu malo kad možete reći: ,,meni se najstrašnije već dogodilo”, jer uvijek može biti nešto strašnije, ali, nažalost, spadam među one koji sa sigurnošću mogu reći: meni se najstrašnije dogodilo, što god se zbilo poslije, ne može biti tako strašno. Kad izgubite dijete, kad se ,,preskoči red”, kad roditelji sahranjuju dijete - a ne obrnuto - to je onaj događaj iza kojeg nema ničeg strašnijeg. - započinje Hedl.

Bilo je, dakako, teško pisati ovu knjigu i ponovno prolaziti kroz mučno razdoblje života, sjećati se svakog detalja, svake pojedinosti i svih užasa kroz koje su Matijina majka Ljerka i otac Drago prolazili.

- To je knjiga bez imalo fikcije, to je surovi dokumentarizam, rekonstrukcija 37 dana od trenutka Matijinog odlaska do polaganja njegove urne o našoj obiteljskoj grobnici. Dvije tragične priče, ona o Matijinom odlasku i naša borba s američkom birokracijom, njihovim protokolima i hladnim Yaleom da iz SAD-a u Hrvatsku vratimo njegove posmrtne ostatke, ispreplele su se u 37 dana, koliko je trajala ta naša muka. Bilo je teško vratiti se u sve to, ali imao sam podršku Matijina majke, mog izdavača, prije svega urednika knjige Mirana Pavića, koji je doslovno, čitao svako poglavlje čim bih ga napisao. Imao sam i snažnu podršku moje supruge Ksenije, koja je trpjela moja povremeno teška raspoloženja dok sam pisao knjigu, a pisao sam je gotovo godinu dana. - objašnjava Hedl.

Matija je nakon završetka srednje škole diplomirao biokemiju na Iowa Stateu, potom doktorirao na sveučilištu Purdue u West Lafayetteu, bio na postdoktoratu u Kliničkoj bolnici University of Chicago i završio na Yaleu, jednom od najuglednijih sveučilišta u SAD-u, ali i u svijetu. Ondje je proveo 11 godina, radio na istraživanjima nastanka i liječenja Chronove bolesti, objavio niz znanstvenih radova u najprestižnijim naučnim časopisima, vodio laboratorij i uz sve to - bio je i mentor doktorandima. 

- Radio je od osam ujutro, do osam navečer, šest dana u tjednu. Znao mi je ponekad reći kako je Yale depresivna sredina, sredina u kojoj se teško i naporno radi, sredina koja traži uspjeh i samo uspjeh. Svi ondje sanjaju Nobela. Uostalom, Yale je dao ne samo nekoliko Nobelovaca, već i nekoliko američkih predsjednika. Ali to je hladni stroj, mašina koja melje, cijedi sve iz čovjeka. Matija je bio satkan od najfinijeg materijala, topao, drag i nježan; vrijedan, pedantan i uporan. Bio je perfekcionist. Radio je potpuno se predajući poslu. Sagorijevao. Bio je nevjerojatni altruist: kako je imao više nego dovoljno znanstvenih radova u kojima je bio prvi autor, znao je prepuštati to mjesto svojim kolegama kojima je prvo autorstvo u nekom radu bilo važno za napredovanje i karijeru. Jedini slobodni dan u tjednu koristio je za svoju drugu ljubav - glazbu. Ona je nakon biokemije bila ono što je najviše volio. Sjedao bi na vlak i iz New Havena, nedjeljom odlazio u New York i u Metropolitenu uživao u operama. Imao je nevjerojatnu kolekciju opera, što na vinilu, što na CD-ovima. - govori Hedl.

Tek nakon Matijinog odlaska, Hedl je saznao da se liječio od depresije. Javila mu se njegova psihijatrica gdje u dugom i dirljivom mailu, izražava divljenje prema Matiji i njegovoj želji da se izvuče iz depresije. 

- Matija je bio nevjerojatno samozatajan, bio je spužva koja sve upija, ali i zatvorena školjka iz koje ništa ne izlazi. Nikada se nije žalio na teškoće s kojima se suočava, nikada ništa nije tražio, nije se jadao; sve je želio riješiti sam. I nekako je najviše volio biti sam. Imao je društvo, prijatelje, kraće ili duže veze, ali nije bio spreman zasnovati obitelj znajući koliko ga posao zaokuplja. Bio je suviše odgovoran i nije se htio upuštati u brak, znajući da neće imati dovoljno vremena za obitelj. Te crte njegova karaktera donekle me posjećuju na Teslu i druge samotnjake koji su živjeli za posao. Takav Matijin izbor, na žalost, plaćen je najskupljom mogućom cijenom - životom. - naglašava Hedl.

Punih 37 dana Matijini roditelji su čekali na prijenos njegova tijela iz Amerike u Hrvatsku. Agoniju koju im je pružila nemilosrdna administracija, nažalost, nikada neće zaboraviti. 

- Ne pretjerujem kada kažem kako je nama bešćutno oteto pravo na žalovanje, na mir, spokoj, samoću, vrijeme koje je potrebno da biste uopće shvatili što se dogodilo, da biste se isplakali i pozdravili s osobom koji ste izgubili. Mi nismo imali vremena za žalovanje. Naravno, tuga za gubitkom sina nikada se neće ugasiti, ne mogu je isprati voda, ne može je ublažiti protok vremena, ne mogu je, kako to kaže jedna pjesma, prekriti, snjegovi, ružmarin i šaš. Ali vrijeme žalovanja je ono što pripada svakom nakon takvog gubitka. Nama su to oteli. Mi smo se borili kako Matijino tijelo vratiti u Hrvatsku, borili očajnički 37 dana koji su izgledali kao vječnost. Yale je tu potpuno zakazao, a Matija je ondje radio punih 11 godina i nije bio pomoćni radnik. Bio je znanstvenik, vrstan znanstvenik koji je iza sebe ostavio dubok trag. Dovoljno je u Google ukucati njegovo ime da bi se shvatilo koliko je taj trag neizbrisiv. - ističe Hedl.

Knjiga ,,Matija” koja destigmatizira temu suicida, ostavila je neizbrisivi trag i na mnogim drugim ljudima koje je dotakla, od onih koji vode iste bitke s mentalnim zdravljem do samih roditelja. S najvećom životnom tragedijom, Hedl se, kaže, nosi onako kako jedino i zna - novinarskim i književnim radom.

- Rad je moja terapija. Pišem novinske tekstove, romane, radio sam na tv-seriji, dokumentarnim filmovima, napisao sam scenarij za kazališnu predstavu. Putujem, hranim svoju znatiželju, kujem planove i imam ih toliko da sigurno ne mogu stati u godine koje su mi preostale. Napravio sam kućicu za odmor kamo odlazim kad osjetim potrebu za samoćom. Ali i ondje radim. U samoći, u miru, ozračju kakvom je maštao Matija, ali nažalost izabrao je najteži put da do toga dođe. Knjiga je izašla prije mjesec i pol, puno ljudi mi se javilo. Onih koji su doživjeli sličnu tragediju, ili onih koji imaju djecu i strepe nad njihovom sudbinom. Osobito me dirnulo kad mi je nekoliko osoba reklo kako su, pročitavši knjigu, čvrsto zagrlili svoju djecu, poljubili ih, rekli im koliko ih vole. U knjizi ''Matija'' govorim i o tome, preispitujem se, pokušavam se sjetiti koliko sam puta Matiji rekao da ga volim, sjeo i popričao s njim o onome kroz što prolazi, što mu se zbiva, s kakvim se poteškoćama bori. I zato mi je drago da su knjigu ''Matija'' mnogi doživjeli kao poticaj da više budu sa svojim djecom, da ne zaziru reći ''volim te, dijete moje''. Ako je već samo to uspjeh knjige ''Matija'', mislim da je bilo potrebno napisati je. - zaključuje Hedl.

Specijalistica opće psihijatrije, Katarina Dodig Ćurković, na osječkoj je promociji istaknula kako okolina često ne mazi one koji su imali suicid u obitelji. Živimo u društvu gdje je najlakše sve staviti pod tepih, ali takve priče se događaju svima, dodaje.

-  Cijelo putovanje busom sam oplakala. Svaka stranica i slika je pogodila ono što je trebala. Ono što je bitno u životu. ,,Matija” je pitko pisan, bez patetike i brutalno iskreno. To je knjiga o ljubavi, a upravo je tuga ta ljubav koju šaljemo onima kojih više nema. Dvoje prekrasnih ljudi, Drago i Ljerka, smognuli su snage da nam pokažu gdje smo pogriješili i što nismo shvatili. Vi se nikad ne možete izliječiti od tog bola, ali morate naučiti živjeti s njime. Ovo je prilika da se ukaže da suicid nije sramota, nego život. Sa sobom uvijek nosim tri knjige, ,,Matija” će biti četvrta pa možete pretpostaviti što to znači. Svatko mora pronaći dio sebe u njoj, hvala vam kao majci. - objašnjava Katarina Dodig Ćurković. 

Književna kritičarka, Jagna Pogačnik, ,,Matiju” naziva knjigom znakova. Onih koje mi prepoznajemo kao čitatelji i onih koje Drago uzaludno traži, a koje možda prije nije vidio.

- Hrabrost, snaga i tuga ali prije svega - razotkrivanje. Svi se mi kroz nju razotkrivamo. Drago je učinio nemoguće, uobličio je u riječi takvu količinu tuge. Kroz spoj lirskog i mekog te dokumentarnog i fotografijama, upisao je Matiju za zauvijek. Istovremeno ga čuva i gradi, nadoknađujući ono što je mislio da nedostaje u njihovom odnosu. Postavlja pitanja kao istraživački novinar i rekonstruira užas koji se dogodio poput antičke tragedije. Istovremeno, ,,Matija” je knjiga o ocu i majki, nakon čitanja bilo mi je jasno da je to nešto veliko. - govori Pogačnik.

Književna kritičarka i akademkinja, Helena Sablić Tomić, uvidjela je da potiskivana intima brojnih autora napokon izlazi na površinu. Rezultat je, kaže, samorazarajuća proza. 

- Priča je pisana brzopoteznom prozom koja pokušava sebe fotografirati bez zadrške, kroz svih sedam slojeva kože.  Emocija se prelijeva izvan svih rubova knjige, sjajno bilježi iskustvo neizrečenog. ,,Matija” je crna kutija jednog teškog dokumentarizma koja ima svoje šibice i kada se jedna zapali, dolazi svjetlina i toplina. Život s Matijom je ta toplina. To je knjiga tame, samorazarajuće intime i potrebe da čovjek sam sebi objasni, a onda se pojavi Matija i njegovo djetinjstvo. Knjiga će nama, Dragi i Ljerki vratiti tu emociju, kroz priču o djetetu. - ističe Sablić Tomić.

Novinar Dario Topić ,,Matiju” naziva prekrasnom knjigom ispisanom pravim, reporterskim rječnikom o borbi jedne obitelji sa svim mogućim problemima američke administracije. 

- Svaki dan presječen je s dubokim introspekcijama u kojima se Drago neprestano preispituje kao roditelj, čovjek i novinar. Stalno pokušava odgovoriti na pitanja je li on kriv, je li doprinio tome ili nešto krivo učinio tijekom života i odgoja. Fascinantno je da se potpuno ogoljuje i dovodi u situaciju u kojoj, nikad prije kao novinar i autor, nije funkcionirao prema javnosti. Drago je veliki čovjek, znamo ga kao istraživača, ali ovo je duboko intimna knjiga gdje su on i njegova obitelj u glavnoj ulozi i gdje secira vlastitu nutrinu. 350 stranica progutao sam za samo 6 sati. Knjigu ne možete prestati čitati jer čitatelj se, paralelno s autorom, počinje preispitivati kao čovjek i roditelj. - ističe novinar Dario Topić.

Novinar i kritičar kulture, Davor Špišić, vidi dvije perspektive knjige, no svaka upućuje da ,,Matiju” treba uprizoriti na kazališnim ili filmskim daskama. 

- S jedne strane, to je knjiga beskrajnog bola. Ne mogu zamisliti kroz što je prošao pisac da iz sebe izbaci bol oca koji je izgubio sina, a zatim da tu bol podijeli sa svima nama. Ona je strašno bitno remek-djelo. S druge strane, kroz tu detekciju oca koji traži odgovore, Drago Hedl ostaje željezno vjeran svojoj novinarskoj karijeri gdje barata isključivo činjenicama i sada kad je ovdje njegov najteži zadata. Ne odustaje od činjenica koliko god one bile bolne, za njega i svih nas koji ćemo biti blagoslovljeni ovim djelom. Prelijepa poema oca koji ne samo da se oprašta od sina posljednji put, već i od života pravi rekapitulaciju svojih grešaka, uspona i padova. Uprizorenje je način da ponovno prođemo kroz katarzu i dobijemo ono što ne zaslužujemo. - zaključuje Špišić.