POŽEGA - Gradski muzej Požega ove godine uspio je, uz financijsku potporu Grada Požege, otkupiti ostavštinu Matka Peića i na taj način značajno obogatiti svoj fundus, a povodom 97 godina postojanja, 6. prosinca, tu su ostavštinu predstavili na službenoj stranici Muzeja.

Što za Gradski muzej Požega ta ostavština znači, što planiraju s njom te što se u njoj nalazi u razgovoru nam je otkrila ravnateljica Muzeja, dipl. arh. Mirela Pavličić Hein.

- Ostavština Matka Peića je još 2007. godine zaštićena kao kulturno dobro, odnosno kao Zbirka akademika Matka Peića. Za nas ona predstavlja iznimnu vrijednost, ne samo jer smo njome brojčano povećali naš muzejski fundus, već smo ovom ostavštinom dobili iznimnu likovnu, arhivsku i bibliotečnu građu. Građu koja govori o iznimnom životu akademika Peića koji je bio jedan svestrani umjetnik i erudita. Matko Peić ostvario se kao profesor i pedagog, umjetnik koji je najviše volio slikati u tehnici akvarela ističući pri tome da mu je rad u akvarelu omogućavao najveću mjeru jasnoće, kristalnosti i određenosti te da je on akvarelist i dok piše, a pisao je putopise i eseje. - otkrila je za SBplus ravnateljica.

U otkupu ostavštine Gradskom muzeju pomoć je pružio Grad Požega, a ravnateljica nam je otkrila o kolikim je sredstvima riječ.

- Cjelokupan iznos za otkup ove ostavštine osigurao nam je Grad Požega, a riječ je o 200 tisuća kuna. Nažalost, uvijek moramo staviti neku cijenu, ali za nas ova građa je neprocjenjiva. Ovo je zapravo prvi put da je Gradski muzej Požega dobio jednu ovako značajnu građu i to u cjelini. Tijekom godina u Muzej je pristizala razna građa vezana uz važne pojedince, no uglavnom se radilo o pojedinim predmetima. No, sada smo prvi put dobili kompletnu građu, cjelinu, koja je vezana uz ime Matka Peića i to je čini još vrjednijom. Sva građa o njemu, sada se nalazi na jednom mjestu i to kod nas. - pojašnjava.

Zakoniti nasljednici zadržali su slike koje su se nalazile u stanu, oko 70-ak slika koje nisu bile predmet kupoprodaje, a Muzej je preuzeo sve ostalo. Uključujući i neke osobne predmete Matka Peića, poput kaputa, kišobrana, naočala i dio namještaja (radni stol, fotelje, ormar u kojem je on držao sve svoje papire).

- Radi se o ogromnoj količini građe koja broji preko sedam tisuća različitih likovnih radova - akvarela, crteža, studijskih crteža Matka Peića, ali i ostalih hrvatskih autora te nekoliko komada sitne plastike. Knjižni fond ima preko 15 tisuća jedinica, a arhivsko gradivo je trenutno nesagledivo. Obuhvaća rukopise (strojopisi i autografi), bilješke, korespondenciju, novinske isječke ili cjelovite brojeve novina, časopisa, kataloga, knjige, separate iz knjiga, fotografije i negative, plakate i slično. Među arhivskim gradivom su i osobni dokumenti, svjedodžba iz 1941. godine, dnevnici i jedna bilježnica s pjesmama, diplome, priznanja i plakete, računi i obračuni autorskih honorara, razni ugovori i potvrde o isplaćenim mirovinama te notesi u koje je zapisivao sve što zapazi ili smisli. - otkriva nam ravnateljica Pavličić Hein.

Građa Matka Peića trenutno se nalazi u prostoru koji je osigurao Grad Požega, a SBplus dobio je priliku otići i vidjeti Peićevu ostavštinu koja se nalazi na 'tajnoj lokaciji'.

- Građu smo trenutno deponirali u prostoru koji nam je osigurao Grad Požega. Donijeli smo plan inventarizacije i zadužili smo četiri naše djelatnice, kustosice za obradu građe, odnosno već smo počeli s inventarizacijom likovne građe. Kroz sljedeće dvije do tri godine kolegice bi trebale pregledati ukupni fond i upisati ga u našu inventarnu knjigu. Kako se građa bude obrađivala, postupno ćemo je i prikazivati javnosti putem naše web stranice i profila na društvenim mrežama. Matko Peić je rođen 1923. godine i uskoro se bliži stota obljetnica njegovog rođenja. Povodom tog događaja, u suradnji sa Zavodom za znanstveni i umjetnički rad u Požegi HAZU,  realizirali bi u prvoj polovici 2023. godine znanstveni skup te izložbu njegovih likovnih djela.

Dugoročno, s obzirom na ogromnu količinu građe i kako ta građa ne bi bila samo deponirana, mislimo da bi bilo najbolje realizirati projekt spomen-sobe Matka Peića. Prvenstveno bismo tu deponirali svu građu, otvorili za studijski rad zainteresiranim znanstvenicima, a dio izložili za širu javnost. Mogao bi to biti i jedan manji kulturni centar gdje bi se održavao prigodni kulturni program, poput predstavljanja knjiga, poetskih večeri, predavanja i raznih manjih izložbi. - zaključila je ravnateljica.

O Matku Peiću
Matko Peić, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i slikar (Požega, 10. veljače 1923. - Zagreb, 30. studenog 1999.). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1946. te 1951. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. doktorirao temom o književnom djelu A. Kanižlića. Radio je kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, predavao u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. profesor emeritus). Redoviti član HAZU bio je od 1991.
Peićev stvaralački put, u kojem su se likovne teme prepletale s vlastitim književnim stvaranjem, jasno je postavljen već u mladenačkim radovima. U Spomenici hrvatskog junaka (1941) predstavio se i kao prozaik (crtica Did Stipa-lugar), kao pjesnik (U travi, Sam, Tiha čežnja) i kao likovni kritičar. Poslije se posvetio uglavnom likovnosti. Istraživao je slikarstvo i kiparstvo, poglavito sjevernohrvatsko te europsku umjetnost. U akvarelu, gvašu i tušu lapidarnim slikarskim izrazom i svijetlim tonovima stvarao je portrete te voluminozne ženske aktove.
Na sebe kao književnika upozorio je 1967. knjigom putopisa Skitnje, koju su kritičari proglasili književnim događajem. Sljedeće godine, kao poseban otisak Rada JAZU, s popratnom bilješkom M. Matkovića, pojavio se i manji dio, oko stotinjak kraćih Peićevih mladenačkih pjesama. U njima se, tematski vezanima za rodnu Slavoniju, daje naslutiti autorova sposobnost stvaranja nesvakidašnjih analogija koje će do izražaja doći upravo u putopisima, u kojima je jednostavnim izrazom i posebnom senzibilnošću uspio spojiti slikarsko oko s pjesničkom maštom. Peić se impresionističkim doživljajem upuštao u lucidno spajanje nespojivoga gradeći cjelovite slike krajeva kojima je prolazio. I dok je u Skitnjama, a i u Ljubavi na putu: od Drave do Jadrana (1984) ponajprije slikar, u putopisnoj knjizi Crno zlato (1974), nastaloj u razgovorima s naftašima, slikarskom se rukopisu pridružio i dokumentaristički. Kulturološko-reportažna tehnika osjeti se i u putopisima Jesen u Poljskoj (1969) i Evropske skitnje (1985). Neovisno o tonovima koji u tekstovima prevladavaju, Peićevi su zapisi zauzeli visoko mjesto u kontekstu hrvatske putopisne književnosti. Izvor: enciklopedija.hr