U subotu 18. studenog 2023., u sklopu ciklusa Lisinski subotom, Simfonijski orkestar, zbor i solisti Muzičke akademije pod ravnanjem maestra Dawida Runtza, izveli su impozantnu Misu mladoga skladatelja Josipa Prajza i zahtjevni Koncert za orkestar W. Lutosławskog.
KAPTOL - Mladi Kaptolčanin Josip Prajz svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje stekao je u Glazbenoj školi u Požegi, a na Muzičkoj Akademiji Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je teoriju glazbe magna cum laude te kompoziciju u klasi prof. Srećka Bradića.
U Prajzovom skladateljskom opusu sada je već pedesetak skladbi, a surađuje s mnogim istaknutim glazbenicima na čije inicijative sklada njima posvećene skladbe. Od skladbi se najviše ističu Sursum Corda (za orgulje) uvrštena na diskografsko izdanje Alena Kopunovića Legetina i Tilgres (koncert za violu i simfonijski orkestar) napisan za violinisticu Andreju Nikolić.
Koncert je održan na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škrabinje
„Koncert nazvan „Glazba sjećanja i izazova“ izveden je u dva dijela, moje Mise za soliste, zbor i orkestar i Koncerta za orkestar W. Lutosławskog, a jedan od zanimljivijih trenutaka večeri bio je kad je došao dirigent Dawid Runtz i svi okupljeni očekivali su početak izvedbe, no on je rekao: 'Ustanite svi za minutu šutnje.' U tom trenutku svih 1500 ljudi ustalo je i šutjelo, što je upotpunilo i dramski efekt za onaj dio koji je uslijedio.“, rekao nam je mladi skladatelj.
Osim toga, Prajz navodi da u svojoj skladbi nazvanoj Misa za soliste, zbor i orkestar traži put natrag iz izrazito suvremenog disonantnog zvuka u jednostavni slog hrvatskih pučkih crkvenih pjesama, a oba djela izvedena na koncertu povezuje povratak korijenima narodnog pjevanja i glazbovanja.
T.J./lisinski.hr
„Misa je zapravo bila moj završni rad, a bilo je izazovno spojiti zbor i orkestar u smislu da orkestar ne nadglasa zbor pošto je zvuk orkestra općenito izuzetno moćan, osobito limeni puhači. Što se tiče stanja kulturne glazbe na hrvatskoj sceni, smatram da trenutno imamo lijep broj mladih skladatelja koji su dosta kvalitetni, međutim uvijek je problem način izvođenja tih skladbi, odnosno davanje prilike nekom novom. Izuzetno je rijetko da neka institucija, npr. Zagrebačka Filharmonija, uzme i izvede djelo mladog skladatelja bez renomiranog imena - mladi u pravilu godinama ostaju dosljedni pisanju skladbi i čekaju priliku. U posljednje vrijeme pohvalno je što su mladi uzeli stvar u svoje ruke te često organiziraju određene orkestre ili ansamble za izvođenje vlastitih skladbi, a nedavno su pokrenuli i novi ansambl upravo za suvremenu glazbu i promociju mladih skladatelja.“
Studenti Muzičke akademije imali su priliku i prije izvoditi Prajzove skladbe, a u mnoštvu neukusa koji trenutno vlada hrvatskom glazbenom scenom i puni portale (ne uključujući kulturne i obrazovane mlade glazbenike), premalo se piše o ovakvim hvalevrijednim postignućima koji bi u svakom smislu i prema svakoj ljudskoj logici trebali nadglasati prolazne kvazihitove. Kažu da se o ukusima ne raspravlja, ali koje je onda mjerilo uspjeha? Znatna razlika je između sljedećeg - neki ljudi, kao Josip Prajz, konstantnim obrazovanjem, radom i trudom stvaraju povijest klasične glazbe, dok glazbenici ostalih (nimalo hvalevrijednih) žanrova stvaraju samo i isključivo materijalnu sadašnjost za sebe te ni na koji način ne doprinose obrazovanju mladih i društvu u kojem žive.
„Što se tiče mojih daljnjih planova, imam zaista dosta posla - mnoštvo ljudi pitalo me da pišem skladbe za njih, a najave za iduću sezonu već su u pripremi. Inače, službeno sam zaposlen u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu gdje predajem teorijske predmete i vodim njihov Mješoviti zbor – zbog toga vjerojatno i imam taj zborski zvuk konstantno u uhu.“
Osim stalnog posla i pisanja skladbi, Josip Prajz trenutno vodi (osim već spomenutog Mješovitog zbora) Pjevački zbor medicinskih sestara Immaculata iz Požege, mješoviti župni zbor u Kaptolu i Zbor mladih požeških glazbenika s kojima ostvaruje brojne zapažene koncerte diljem Hrvatske i inozemstva.
„Smatram da je na našim skladateljima i dirigentima zadatak da više promoviraju hrvatsku klasičnu glazbu“
„Čini se da je kod nas uvriježeno mišljenje da je sve što je izvana bolje, osobito kad su u pitanju povijesna renomirana imena kao Beethoven, Mozart, Bach i slično, stoga su daleko više prihvaćene sve one već provjerene skladbe. Nisam siguran idu li linijom manjeg otpora, ali pitam se tko će drugi podržati hrvatske klasične glazbenike ako nećemo upravo mi gurati jedni druge. Teško ćemo se probiti u europsko okruženje ako netko kvalitetno ne snimi i izvede skladbe, a najbolji primjer ovoga što sam rekao je Dora Pejačević - umrla je prije sto godina, a tek sada se otkriva njezina genijalnost i jedinstvenost njezinog zvuka u usporedbi s vremenom u kojem je živjela. Zamislite, žena koja je u to vrijeme bila skladateljica pisala je u rangu Schumanna, Schönberga i sličnih, a mi Hrvati niti nakon sto godina nismo dovoljno napravili da nju promoviramo na pravi i itekako zaslužen način. Poljaci su odličan primjer takvog načina međusobne promocije i podrške – dirigent Runtz sa sobom nosi note ostalih poljskih skladatelja u koji god dio Europe otišao, što smatram ispravnim načinom.“
U moru onih koji svoje takozvane 'uspjehe' ostvaruju preko članskih iskaznica, posebno je zadovoljstvo razgovarati s mladim i uspješnim ljudima porijeklom iz Slavonije koji su se ostvarili na temelju talenta, ambicioznosti, odricanja i konstantnog rada te odlučili ostati u Lijepoj Našoj. Čak i onima koji nisu ljubitelji klasične glazbe pouka iz razgovora sa Prajzom je vrlo jasna – Hrvati, podignimo glas i podržimo jedni druge jer nitko drugi to neće učiniti umjesto nas.
