AP/SBplus
14
Prikaza
0
Komentara
NOVA GRADIŠKA - U srijedu, 5. ožujka, otvorena je izložba naziva 'Intermezzo' autora Duška Šibla u Domu kulture u Novoj Gradiški, a posjetiti ju je moguće do 20. ožujka 2025.
Slikarstvo Duška Šibla bez obzira na faze, teme i stilske varijacije, uporno se i strastveno opire depresiji i tami svijeta koja nas okružuje. Njegov specifičan stilski rukopis formiran je na nasljeđu drugog vala europskog ekspresionizma, kako figurativne dionice, tako i apstraktne - ovisno o umjetnikovim motivskim i istraživačkim amplitudama.
Šibl snažno i sveobuhvatno osjeća dekadenciju zapadnog svijeta i europske kulture, kao i činjenicu da su vrhunci poput tekovina antičkog, helenističkog ili renesansnog svijeta daleko iza nas, a jednako tako i optimističnog Art déco vremena iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Ta saznanja se u njegovom djelu morfološki i motivski razrješuju kroz naglašenu ekspresivnu gestu koja varira od gotovo naturalističke figuracije, reducirane geste portreta i tijela, preko čiste apstrakcije i natrag ponovno do figuracije.
Njegov je gotovo cijeli slikarski opus posvećen studijama ljudskog tijela, motiva koji za Šibla ima posebno osobno značenje, ali se jednako tako može univerzalno iščitavati kao simbol čežnje za izgubljenom ljudskošću i emotivnom toplinom današnje digitalne diktature i AI tehnokracije koja već otvoreno prezire ljude od krvi i mesa kao nesavršene i „manje vrijedne“ oblike života.
Šiblove su studije ljudskog pokreta u zadnja tri desetljeća neka od najboljih djela tog žanra na umjetničkom obzoru, što su već ranije ustvrdili Tonko Maroević, Guido Quien, Biserka Rauter Plančić i Darko Glavan. Karakterističan simultanitet obrisa kretnji androginih tijela prate perspektivne i anatomske nepravilnosti, koje umjetnik svjesno primjenjuje kao vlastiti manifest. Te su neomanirističke i neoekspresionističke „nepravilnosti“ i anomalije Šiblov autentičan umjetnički postupak: posljedica hipersenzibilnog bilježenja naših svakodnevnih, vlastitih fizičkih, emotivnih, duševnih i erotskih ograničenja i frustracija.
Ispod vehementnog kolorističkog zanosa, vitalističkog hedonizma i izazovnih, dvosmislenih slika i motiva, Šibl jednako tako postojano, analitički bilježi egzistencijalni grč suvremenog čovjeka. Duhovni raskol koji svakodnevno osjećamo i prepoznajemo u nizu društveno-kulturoloških situacija pronašao je svoje mjesto na mnogim novim slikama i kolažima, gdje se jasna metafizička frustracija možda još i više pojačava u zagrljaju dvoje ljubavnika, ili u vraćanju na nove psihološke, satirične portrete likova iz Držićevog „Dunda Maroja“.
Oni su za slikara alegorije suvremenih ljudskih iščašenja, potonuća, moralnog gliba i padanja maski. Ali, da ne bi sve bilo svedeno na carstva tmine, uvijek se u Šiblovom slikarstvu javlja potentni i „pertinentni“ (Tonko Maroević) uspon prema radosti stvaranja, koji se u zadnjim, recentnim ciklusima iskazuje kroz naslijeđe neukroćenog postapstraktnog ekspresionizma, akcijskog slikarstva i tašizma.